Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske i člana 60. stav 1. tačka d) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj dana 24. septembra 2025. godine, d o n i o j e

O D L U K U

Odbija se prijedlog za utvrđivanje neustavnosti odredbe člana 36a. stav 1. tačka 4. Zakona o dječjoj zaštiti („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 114/17, 122/18, 107/19, 119/21, 112/23 i 45/25) u dijelu koji glasi „najduže do navršene 30. godine života djeteta“ i „niti ostvaruje pravo na dnevno zbrinjavanje“.

O b r a z l o ž e nj e

Dragana Kljajić iz Banjaluke dala je Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti odredbe člana 36a. stav 1. Zakona o dječjoj zaštiti („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 114/17, 122/18, 107/19, 119/21 i 112/23) u dijelu koji glasi „najduže do navršene 30. godine života djeteta“ i tačke 4. istog člana u dijelu koji glasi „niti ostvaruje pravo na dnevno zbrinjavanje“. U inicijativi se navodi da je osporena odredba, koja propisuje pravo na naknadu roditelju-njegovatelju ili njegovatelju djeteta sa smetnjama u razvoju, najduže do navršene 30. godine života djeteta, u suprotnosti sa odredbama člana 36. Ustava Republike Srpske, s obzirom na to da navedena ustavna odredba garantuje posebnu zaštitu maloljetnicima o kojima se roditelji ne staraju, kao i licima koja nisu u mogućnosti da se sama staraju o sebi i zaštiti svojih prava i interesa, bez obzira na starosnu dob tih lica. Dalje se navodi da je odredba člana 36a. stav 1. tačka 4, koja propisuje da je uslov za ostvarivanje prava na naknadu roditelju-njegovatelju ili njegovatelju, da lice sa smetnjama u razvoju ne ostvaruje pravo na dnevno zbrinjavanje u skladu sa zakonom kojim se uređuje oblast socijalne zaštite, u suprotnosti sa odredbama čl. 36. i 38. Ustava Republike Srpske, koji garantuju pravo na posebnu zaštitu, pravo na školovanje po jednakim uslovima i obavezno osnovno školovanje. U vezi sa tim, u inicijativi se navodi da se ovakvim zakonskim rješenjem prava roditelja na ostvarivanje statusa roditelja-njegovatelja i prava djeteta na dnevno zbrinjavanje, međusobno isključuju, te da roditelji moraju da biraju između prava na naknadu, s jedne strane, i prava svog djeteta na dnevno zbrinjavanje, koje podrazumijeva vaspitanje i obrazovanje, psihosocijalnu rehabilitaciju, radnu okupaciju i ostalo, sa druge strane, čime se djeci sa smetnjama u razvoju uskraćuje posebna zaštita iz člana 36. Ustava, kao i pravo na školovanje pod jednakim uslovima i obavezno osnovno školovanje iz člana 38. Ustava, a u vezi sa čim se u inicijativi ukazuje i na odredbe čl. 2. i 6. Zakona o osnovnom vaspitanju i obrazovanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 81/22).

Naknadno, udruženja građana „Djeca svjetlosti“ iz Banjaluke i „Plavi balon“ iz Prijedora dala su Ustavnom sudu Republike Srpske prijedlog za ocjenu ustavnosti odredbe člana 36a. stav 1. u dijelu koji glasi „najduže do navršene 30. godine života djeteta“. U prijedlogu se navodi da je iz formulacije osporene zakonske odredbe vidljivo da se radi o djetetu koje je potpuno zavisno od tuđe pomoći, jer je potpuno nesposobno da se brine o sebi, a iz djetetove medicinske dokumentacije da je riječ o 100% fizičkom oštećenju, dakle o oštećenju koje je doživotno i kod kog ne postoji mogućnost poboljšanja, u kom smislu je formulacija iz osporene odredbe „najduže do navršene 30. godine života djeteta“ neustavna. U prijedlogu se ukazuje na odredbe člana 5. alineja 1. i člana 10. Ustava Republike Srpske, te na odredbe čl. 5. i 28. Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom, koje garantuju ravnopravnost i nediskriminaciju i odgovarajući životni standard i zaštitu osoba sa invaliditetom. U vezi sa navedenim, predlagači ističu da je odredba člana 36a. stav 1. predmetnog zakona u osporenom dijelu u suprotnosti sa članom 10. Ustava Republike Srpske, jer se uskraćivanjem prava na naknadu roditelju-njegovatelju ili njegovatelju djeteta sa smetnjama u razvoju, nakon 30. godine života djeteta, pravi razlika unutar jedne grupe osoba sa invaliditetom, na način da ova lica do 30. godine života imaju pravo na novčanu podršku, a nakon 30. godine života to pravo više nemaju, što je po mišljenju predlagača, diskriminatorno i neustavno. U prijedlogu se ukazuje i na činjenicu da roditelj-njegovatelj, koji pruža cjelodnevnu njegu djetetu sa 100% invaliditeta, koje je potpuno zavisno od tuđe njege i pomoći, nema mogućnosti da radi i privređuje, te mu je naknada koju ostvaruje po osnovu osporene zakonske odredbe jedini izvor primanja, zbog čega se postavlja pitanje na koji način će taj roditelj da se brine o djetetu sa smetnjama u razvoju i nakon navršene 30. godine života djeteta, ako više nema pravo na novčanu podršku.

Daniela Višnjić iz Banjaluke takođe je dala Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti odredbe člana 36a. stav 1. Zakona o dječjoj zaštiti („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 114/17, 122/18, 107/19, 119/21 i 112/23) u dijelu koji glasi „najduže do navršene 30. godine života djeteta“. U inicijativi se navodi da je osporena zakonska odredba u suprotnosti sa odredbama člana 5. alineja 1. i člana 10. Ustava Republike Srpske i sa odredbama čl. 5. i 28. Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom, a davalac inicijative iznosi identične navode i ustavnopravne razloge na kojima temelji svoju inicijativu, kao u prethodno pomenutom prijedlogu.

U dopuni inicijative koju je Sudu dostavila Daniela Višnjić iz Banjaluke navodi se da predmetni zakon ne definiše pojam „dijete“, odnosno da se kod uvođenja kategorije roditelja-njegovatelja, kao skrbnika djeteta sa smetnjama u razvoju, zakonodavac nije rukovodio uobičajenom zakonskom definicijom djeteta, te je stoga ograničavanje prava roditelju-njegovatelju na naknadu, sa navršenih 30 godina djeteta sa smetnjama u razvoju, neustavno. Takođe se navodi da su ova djeca i nakon 30. godine života potpuno zavisna od tuđe njege i pomoći, te ističe da roditelji djece sa smetnjama u razvoju iz osporene odredbe prolaze kroz vanparnični postupak oduzimanja poslovne sposobnosti ili produženja roditeljskog prava, čime im je, kako se navodi, roditeljsko pravo i formalno produženo nakon punoljetstva djeteta.

S obzirom na činjenicu da se u konkretnoj ustavnopravnoj stvari, posebnim prijedlogom i posebnim inicijativama traži ocjena ustavnosti istog opšteg akta, Sud je na osnovu člana 9. st. 1. i 3. Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 114/12, 29/13 i 90/14) rješenjem broj: U-49/25 od 28. maja 2025. godine, spojio date inicijative sa podnesenim prijedlogom, radi vođenja jedinstvenog postupka.

Narodna skupština Republike Srpske nije Sudu dostavila odgovor na navode iz prijedloga.

Osporenom odredbom člana 36a. stav 1. alineja 4. Zakona o dječjoj zaštiti („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 114/17, 122/18, 107/19, 119/21, 112/23 i 45/25) propisano je da pravo na naknadu roditelju-njegovatelju ili njegovatelju ostvaruje jedan od roditelja djeteta sa smetnjama u razvoju najduže do navršene 30. godine života djeteta, koje ne ostvaruje pravo na smještaj u ustanovu socijalne zaštite, zdravstvenu ustanovu ili nije ostvarilo pravo na zbrinjavanje u hraniteljsku porodicu, niti ostvaruje pravo na dnevno zbrinjavanje, u skladu sa zakonom kojim se uređuje oblast socijalne zaštite.

Prilikom ocjenjivanja ustavnosti osporene zakonske odredbe Sud je imao u vidu da je Ustavom Republike Srpske utvrđeno da se ustavno uređenje Republike temelji, pored ostalog, na garantovanju i zaštiti ljudskih sloboda i prava u skladu sa međunarodnim standardima (član 5. alineja 4), da su građani Republike ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, jednaki su pred zakonom i uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo (član 10), da maloljetnici o kojima se roditelji ne staraju, kao i lica koja nisu u mogućnosti da se sama staraju o sebi i zaštiti svojih prava i interesa, imaju posebnu zaštitu (član 36. stav 7), da svako ima pravo na školovanje pod jednakim uslovima, da je osnovno školovanje obavezno i besplatno (član 38. st. 1. i 2), da Republika uređuje i obezbjeđuje, pored ostalog, socijalno osiguranje i druge oblike socijalne zaštite, brigu o djeci i omladini (tačka 12. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske, kojim je zamijenjen član 68. Ustava), da Narodna skupština donosi zakone, druge propise i opšte akte (član 70. stav 1. tačka 2), da zakoni, statuti, drugi propisi i opšti akti moraju biti u saglasnosti sa Ustavom (član 108. stav 1), da Ustavni sud odlučuje o saglasnosti zakona, drugih propisa i opštih akata sa Ustavom i o saglasnosti propisa i opštih akata sa zakonom (član 115).

Sud je takođe, imao u vidu da je Zakonom o dječjoj zaštiti („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 114/17, 122/18, 107/19, 119/21, 112/23 i 45/25) uređen sistem dječje zaštite, korisnici prava iz dječje zaštite, postupak za ostvarivanje prava i druga pitanja od značaja za sistem dječje zaštite (član 1). Odredbama ovog zakona, između ostalog, je propisano da je dječja zaštita u smislu ovog zakona djelatnost od opšteg interesa za Republiku Srpsku, a čine je organizovane aktivnosti kojima se obezbjeđuje: podrška za rađanje djece i usklađivanje rada i roditeljstva, stvaranje osnovnih uslova za ujednačavanje nivoa zadovoljavanja razvojnih potreba djece, pomoć porodici sa djecom u ostvarivanju njene reproduktivne, zaštitne, vaspitne i ekonomske funkcije, poboljšavanje materijalnog položaja porodica sa djecom, posebna finansijska podrška porodici za rođenje trećeg djeteta (član 2), da se prava iz ovog zakona koja se realizuju kroz novčana davanja i pružanjem usluga korisniku ostvaruju posredstvom Javne ustanove Javni fond za dječiju zaštitu (član 4), da je pravo iz dječje zaštite, pored ostalih i naknada roditelju-njegovatelju ili njegovatelju (član 10. tačka 9), da osnovicu za utvrđivanje visine prava iz čl. 14, 22. i 36g. ovog zakona, kao i osnovicu za utvrđivanje cenzusa iz člana 25. ovog zakona, počev od 2024. godine, utvrđuje odlukom Vlada Republike Srpske u procentu od najniže plate u prethodnoj godini (član 21), da pravo na naknadu roditelju-njegovatelju ili njegovatelju ostvaruje jedan od roditelja djeteta sa smetnjama u razvoju najduže do navršene 30. godine života djeteta, koje: 1) ima trajno oštećenje ili oboljenje zbog kojih je potpuno zavisno od pomoći i njege drugog lica pri zadovoljavanju osnovnih životnih potreba, sa procentom tjelesnog oštećenja od 100%, 2) ima potrebu za posebnom njegom na osnovu nalaza i mišljenja stručne komisije, u skladu sa ovim zakonom i zakonom kojim se uređuje oblast socijalne zaštite, 3) nije u mogućnosti da se osposobljava za rad u struci kroz nastavak školovanja prema nalazu stručne komisije, u skladu sa zakonom kojim se uređuje oblast socijalne zaštite, 4) ne ostvaruje pravo na smještaj u ustanovu socijalne zaštite, zdravstvenu ustanovu ili nije ostvarilo pravo na zbrinjavanje u hraniteljsku porodicu, niti ostvaruje pravo na dnevno zbrinjavanje, u skladu sa zakonom kojim se uređuje oblast socijalne zaštite (član 36a. stav 1), da ukoliko u porodici ima dvoje ili više djece iz stava 1. ovog člana, pravo na naknadu roditelju-njegovatelju ili njegovatelju može ostvariti samohrani roditelj ako je nezaposlen, odnosno jedan od nezaposlenih članova porodice sa kojim roditelj i djeca žive u domaćinstvu u visini naknade za jedno dijete (član 36a. stav 2), da izuzetno, ukoliko je samohrani roditelj zaposlen a ima dvoje ili više djece iz stava 1. ovog člana, pravo na naknadu roditelju-njegovatelju ili njegovatelju može ostvariti nezaposleni član porodice sa kojim roditelj i djeca žive u domaćinstvu u visini naknade za jedno dijete (član 36a. stav 3), ukoliko u porodici ima dvoje ili više djece iz stava 1. ovog člana, pravo na naknadu roditelju-njegovatelju ili njegovatelju mogu ostvariti oba roditelja ako su nezaposlena (član 36a. stav 4), da izuzetno, ukoliko u porodici ima dvoje ili više djece iz stava 1. ovog člana, pravo na naknadu roditelju-njegovatelju ili njegovatelju može ostvariti jedan roditelj za jedno dijete ukoliko je drugi roditelj zaposlen (član 36a. stav 5), ukoliko je dvoje ili više djece iz stava 1. ovog člana odlukom nadležnog organa povjereno jednom roditelju, pravo na naknadu roditelju-njegovatelju ili njegovatelju može ostvariti i jedan od nezaposlenih članova porodice sa kojim djeca i roditelj žive u domaćinstvu (član 36a. stav 6), da se nezaposlenom bračnom ili vanbračnom supružniku roditelja djeteta iz stava 1. ovog člana sa kojim dijete živi u domaćinstvu, umjesto roditelju, može priznati pravo na naknadu roditelju-njegovatelju ili njegovatelju (član 36a. stav 7), da izuzetno od člana 36a. ovog zakona, kada su roditelji djeteta sa smetnjama u razvoju umrli ili nijedan od roditelja ne živi s djetetom i o njemu se ne brine, ili živi sa djetetom, ali nije u mogućnosti da mu pruži potrebnu njegu zbog svog psihofizičkog stanja, naknada roditelju-njegovatelju ili njegovatelju može se priznati jednom od nezaposlenih članova porodice sa kojim dijete sa smetnjama u razvoju živi u domaćinstvu (član 36b), da pravo na naknadu roditelju-njegovatelju ili njegovatelju može ostvariti roditelj ili njegovatelj iz čl. 36a. i 36b. ovog zakona, pod uslovom da: 1) ima zdravstvenu sposobnost za pružanje posebne njege djetetu sa smetnjama u razvoju, 2) nije u radnom odnosu, 3) nije stariji od 65 godina, 4) da je na osnovu mišljenja nadležnog organa starateljstva podoban za roditelja-njegovatelja ili njegovatelja djeteta sa smetnjama u razvoju, 5) da mu nije oduzeto roditeljsko pravo ili poslovna sposobnost, 6) da drugi roditelj, odnosno samohrani roditelj nije korisnik prava iz člana 10. stav 1. tačka 6) ovog zakona, 7) da nije korisnik prava na pomoć i njegu drugog lica i ličnu invalidninu (član 36v. stav 1), da se visina naknade za roditelja-njegovatelja ili njegovatelja utvrđuje u iznosu od 100% od osnovice iz člana 21. ovog zakona (član 36g. stav 1), da o zahtjevu za ostvarivanje prava iz člana 10. stav 1. tač. 1), 2), 3), 7), 8) i 9) ovog zakona u prvom stepenu odlučuje organizaciona jedinica Fonda prema prebivalištu, odnosno stalnom ili privremenom boravku podnosioca zahtjeva (član 38. stav 1).

Sud je uzeo u obzir da je Zakonom o socijalnoj zaštiti („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 37/12, 90/16, 94/19, 42/20 i 36/22) uređen sistem socijalne zaštite, nosioci, korisnici i prava korisnika socijalne zaštite, djelatnost ustanova socijalne zaštite i druga pitanja značajna za funkcionisanje i ostvarivanje socijalne zaštite građana (član 1), te propisano da su korisnici socijalne zaštite pojedinci, članovi porodice i porodica u cjelini, koji ostvaruju prava i usluge u skladu sa ovim zakonom (član 9), da se prava po ovom zakonu ostvaruju nakon što su iscrpljene raspoložive mogućnosti u drugim sistemima socijalne sigurnosti (član 12. stav 3), da su prava u socijalnoj zaštiti, pored ostalih, dodatak za pomoć i njegu drugog lica, lična invalidnina, smještaj u ustanovu, zbrinjavanje u hraniteljsku porodicu i dnevno zbrinjavanje (član 20. tač. b, v, d, đ, ž), da pravo na dodatak za pomoć i njegu drugog lica ima lice starije od tri godine kojem je zbog tjelesnih, mentalnih, čulnih poremećaja, izraženih promjena u zdravstvenom stanju neophodna stalna pomoć i njega drugog lica, pod uslovom da ovo pravo ne može ostvariti po drugom osnovu i ne koristi pravo na smještaj u ustanovi socijalne zaštite ili su smješteni u drugu ustanovu na teret budžetskih sredstava (član 32. stav 1), da se pravo iz stava 1. ovog člana može ostvariti kao trajno ili privremeno pravo, da pravo iz stava 1. ovog člana mogu ostvariti lica koja su potpuno ili djelimično zavisna od pomoći i njege drugog lica u zadovoljavanju osnovnih životnih i fizioloških potreba (član 32. st. 2. i 3), da pravo na ličnu invalidninu ostvaruju lica koja su zavisna od pomoći i njege drugog lica prilikom zadovoljavanja osnovnih životnih potreba i kojima je oštećenje, odnosno oboljenje nastalo u razvojnom periodu, a imaju utvrđenu visinu tjelesnog oštećenja od 70% do 100% (član 35a. stav 1. tač. a)), da ličnu invalidninu ne mogu ostvariti lica koja ostvaruju primanja po osnovu invaliditeta stečenog u ratu, kao i lica koja ostvaruju pravo na smještaj u ustanovu socijalne zaštite i pravo na zbrinjavanje u hraniteljsku porodicu ili koja su smještena u drugu ustanovu na teret budžetskih sredstava (član 35a. stav 2), da pravo na smještaj u ustanovi ima dijete sa poteškoćama u razvoju koje nema uslova da ostane u svojoj porodici i kada je to svrsishodnije radi čuvanja i vaspitanja, školovanja, osposobljavanja ili psihosocijalne rehabilitacije, dok traje potreba za ovim oblikom zaštite, kao i punoljetno lice sa invaliditetom i teško hronično oboljelo lice koje nije u mogućnosti da samostalno živi u porodici zbog nepovoljnih zdravstvenih, socijalnih, stambenih ili porodičnih prilika i lica sa poremećajima u ponašanju (član 40. stav 1. tač. b) i e)), da pravo na zbrinjavanje u hraniteljsku porodicu ima lice koje, u skladu sa ovim zakonom, ima pravo na smještaj u ustanovu (član 42. stav 2), da hranitelj ima pravo na naknadu za rad i naknadu za troškove izdržavanja korisnika (član 44. stav 2), da pravo na dnevno zbrinjavanje obuhvata različite vrste organizovanih dnevnih usluga i boravaka izvan vlastite porodice kroz koje se obezbjeđuju ishrana, njega, čuvanje, briga o zdravlju, vaspitanju i obrazovanju, psihosocijalna rehabilitacija, radna okupacija i druge usluge (član 51. stav 1), da se dnevno zbrinjavanje može obavljati u drugoj porodici, ustanovi socijalne zaštite, zasebnim centrima ili dnevnim boravcima koje organizuju i pružaju javne ustanove, udruženja građana, vjerske zajednice i druga pravna lica (član 51. stav 2), da pravo na dnevno zbrinjavanje ima dijete i punoljetno lice koje ima pravo na smještaj u ustanovu ili zbrinjavanje u hraniteljsku porodicu i drugo lice koje zbog svojih psihosocijalnih teškoća i drugih nepovoljnih životnih okolnosti ima potrebu za ovim oblikom zaštite, a na osnovu rješenja Centra (član 52), da procjenu potreba i usmjeravanje djece i omladine sa smetnjama u razvoju vrši stručna komisija za procjenu potreba i usmjeravanje djece i omladine sa smetnjama u razvoju (član 58. stav 1), da je Centar ustanova socijalne zaštite koju osniva jedinica lokalne samouprave (član 100. stav 1), da u sprovođenju djelatnosti socijalne zaštite i socijalnog rada Centar vrši javna ovlašćenja, te pored ostalog, rješava u prvom stepenu o ostvarivanju prava utvrđenih ovim zakonom i odlukama o proširenim pravima u jedinicama lokalne samouprave (član 101. stav 1. tač. b)), da osim poslova iz stava 1. ovog člana Centar obavlja i stručne poslove u sprovođenju socijalne zaštite i socijalnog rada, porodične i dječje zaštite, i pored ostalog, pruža usluge pomoći i njege u kući, dnevnog zbrinjavanja i prihvatilišta (član 101. stav 2. tač. z)).

Sud je, pored toga, imao u vidu da je odredbama člana 94. stav 4. Porodičnog zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/23 i 27/24) propisano da dijete postaje punoljetno kada navrši 18 godina života, kao i da je odredbom člana 2. Zakona o omladinskom organizovanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 98/04, 119/08 i 1/12) propisano da omladinu i mlade čine lica od 15 do navršenih 30 godina.

Odredbama Zakona o osnovnom vaspitanju i obrazovanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 81/22) na koje se ukazuje u prijedlogu je propisano da je osnovno vaspitanje i obrazovanje djelatnost od opšteg interesa i da osnovno vaspitanje i obrazovanje, koje se stiče u školama i školama za djecu sa smetnjama u razvoju, traje devet godina, obavezno je i besplatno za svu djecu uzrasta od šest do 15 godina (član 2. st. 1. i 2), da svako dijete ima jednaka prava i jednake mogućnosti u osnovnom vaspitanju i obrazovanju bez diskriminacije po bilo kom osnovu (član 6. stav 1), da jednaka prava i jednake mogućnosti podrazumijevaju obezbjeđivanje jednakih uslova za svu djecu pri upisu i tokom osnovnog vaspitanja i obrazovanja (član 6. stav 2).

Na osnovu izloženog, Sud je ocijenio da je zakonodavac u skladu sa svojim ustavnim ovlašćenjima, Zakonom o dječjoj zaštiti uredio sistem dječje zaštite, korisnike prava iz dječje zaštite, postupak za ostvarivanje prava i druga pitanja od značaja za sistem dječje zaštite, a u okviru navedenog i pravo na naknadu roditelju-njegovatelju ili njegovatelju djeteta sa smetnjama u razvoju, kao sistemsku mjeru kojom bi se pružila podrška roditeljima-njegovateljima ili njegovateljima djece sa najtežim oblicima invaliditeta, u slučajevima gdje oni preuzimaju posebnu i cjelodnevnu brigu i njegu djeteta sa smetnjama u razvoju, odnosno djeteta koje ima trajno oštećenje ili oboljenje zbog kojeg je potpuno zavisno od pomoći i njege drugog lica pri zadovoljavanju osnovnih životnih potreba, sa procentom tjelesnog oštećenja od 100%, a usljed čega im je onemogućeno pravo na rad.

Po ocjeni Suda normiranje iz osporene odredbe člana 36a. stav 1. tačka. 4. Zakona o dječjoj zaštiti u dijelu koji glasi „najduže do navršene 30. godine života djeteta“ i „niti ostvaruje pravo na dnevno zbrinjavanje“, predstavlja stvar zakonodavne politike i cjelishodne procjene zakonodavca u uređivanju sistema dječje zaštite, prava iz dječje zaštite i određivanju uslova za ostvarivanje prava na naknadu roditelju-njegovatelju ili njegovatelju djeteta sa smetnjama u razvoju, čija ocjena u smislu člana 115. Ustava nije u nadležnosti Ustavnog suda.

Pri tome Sud smatra da normiranje iz odredbe člana 36a. stav 1. u dijelu koji glasi „najduže do navršene 30. godine života djeteta“ ne dovodi do povrede ustavnih garancija iz člana 36. stav 7. Ustava Republike Srpske, s obzirom na to da je posebna zaštita licima koja nisu u mogućnosti da se sama staraju o sebi i zaštiti svojih prava i interesa, omogućena kroz prava propisana Zakonom o socijalnoj zaštiti, koja ova lica mogu da ostvaruju i nakon navršene 30. godine života. Po ocjeni Suda, osporeno normiranje ne može se dovesti u vezu sa diskriminacijom u pravu na posebnu zaštitu. Ovo iz razloga što je posebna zaštita djetetu sa smetnjama u razvoju iz osporene odredbe do navršene 30. godine života obezbijeđena kroz naknadu koju ostvaruje njegov roditelj-njegovatelj ili njegovatelj, te se ova odredba jednako odnosi na sve one koji su njome obuhvaćeni, a što znači da se lica koja su potpuno zavisna od pomoći drugog lica pri zadovoljavanju osnovnih životnih potreba sa 100% invaliditeta, starija od 30 godina, ne mogu smatrati diskriminisanim, jer se ona ne nalaze u istoj ili sličnoj situaciji propisanoj osporenom odredbom. Takođe, lica sa smetnjama u razvoju starija od 30 godina, potpuno zavisna od tuđe njege i pomoći, sa procentom tjelesnog oštećenja od 100%, pored toga što se ne mogu smatrati djecom, pod uslovima propisanim zakonom, mogu ostvarivati prava iz Zakona o socijalnoj zaštiti, čime je ovoj kategoriji lica nakon navršene 30. godine života pod jednakim uslovima obezbijeđena posebna zaštita.

Sud je isto ocijenio i u pogledu normiranja iz člana 36a. stav 1. tačka 4. predmetnog zakona, u dijelu koji glasi „niti ostvaruje pravo na dnevno zbrinjavanje“. Naime, zakonodavac je u članu 36a. stav 1. Zakona propisao pravo na naknadu roditelju-njegovatelju ili njegovatelju djeteta sa smetnjama u razvoju, kao vid posebne zaštite lica koja nisu u mogućnosti da se sama staraju o sebi i zaštiti svojih prava i interesa i kao prevenciju institucionalnog smještaja te djece u ustanove socijalne zaštite, istovremeno propisujući kao jedan od uslova za ostvarivanje tog prava nemogućnost ostvarivanja prava na dnevno zbrinjavanje iz odredaba čl. 51-53. Zakona o socijalnoj zaštiti. Po ocjeni Suda ovakvo normiranje nije u suprotnosti sa ustavnim garancijama iz člana 36. stav 7. Ustava, jer je kroz propisivanje iz osporene odredbe zakonodavac obezbijedio posebnu zaštitu licima koja nisu u mogućnosti da se sama staraju o sebi i zaštiti svojih prava i interesa, a propisivanje uslova da ova lica ne mogu istovremeno ostvarivati prava iz Zakona o dječijoj zaštiti i prava iz Zakona o socijalnoj zaštiti navedena u članu 36a. stav 1. tačka 4. Zakona, predstavlja stvar cjelishodnosti zakonodavca u uređivanju i obezbjeđivanju socijalne zaštite i brige o djeci i omladini, o čemu Ustavni sud u smislu člana 115. Ustava nije nadležan da odlučuje.

Sud je ocijenio da se navodi predlagača o povredi prava na školovanje pod jednakim uslovima i obavezno osnovno školovanje iz člana 38. Ustava Republike Srpske ne mogu dovesti u ustavnopravnu vezu sa propisivanjem iz osporene odredbe člana 36a. stav 1. tačka 4. Zakona o dječjoj zaštiti, s obzirom na to da je pravo na dnevno zbrinjavanje iz osporene odredbe pravo iz socijalne zaštite i ostvaruje se na osnovu rješenja Centra iz člana 52. Zakona o socijalnoj zaštiti, te se stoga ne može dovoditi u vezu sa osnovnim vaspitanjem i obrazovanjem, koje je kao djelatnost od opšteg interesa, primarno i na opšti način uređeno Zakonom o osnovnom obrazovanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 81/22).

Sud nije razmatrao navode predlagača o povredi odredaba čl. 5. i 28. Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom s obzirom na to da su paušalni i ne sadrže obrazloženje u čemu se ogleda povreda tih prava.

Sud ukazuje na to da nezadovoljstvo predlagača osporenim propisivanjem, koje nesumnjivo proizlazi iz prijedloga, nije ustavnopravno relevantno, jer ocjena opravdanosti i razloga cjelishodnosti kojima se rukovodio zakonodavac kod propisivanja uslova za ostvarivanje prava na naknadu roditelju-njegovatelju ili njegovatelju djeteta sa smetnjama u Zakonu o dječjoj zaštiti prema članu 115. Ustava nije u nadležnosti Ustavnog suda.

Na osnovu Rješenja broj SU-540/22 od 21. decembra 2022. godine, sudija Ustavnog suda Republike Srpske prof. dr Ivanka Marković se izuzima iz odlučivanja u ovom predmetu.

Na osnovu izloženog Sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Vojin Bojanić, Svetlana Brković, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, prof. dr Radomir V. Lukić, prof. dr Darko Radić i akademik prof. dr Snežana Savić.

PREDSJEDNIK

USTAVNOG SUDA

Mr Džerard Selman

Broj: U- 49/25

24. septembar 2025. godine