Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 40. stav 5.  i  člana 61. stav 1. tačka g)  Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 26. februara 2020. godine, donio je

 

R J E Š E Nj E

 

Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 66. stav 2. Porodičnog zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08 i 63/14).

 

O b r a z l o ž e nj e

 

           Krista Đukić iz Gornjeg Liplja, opština Teslić, dala je inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti odredbe člana 66. stav 2. Porodičnog zakona Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08 i 63/14). Navodi da je ova zakonska odredba nesaglasna sa članovima 5, 36. i 48. Ustava Republike Srpske, čl. II/3.e), II/3.k)  Ustava Bosne i Hercegovine, te sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i  osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija), članom 1. Protokola 1 uz Konvenciju i članom 14. Konvencije. Kao razlog navodi da je pravo na razvod lično pravo i da ne može preći na nasljednike, kao ni da nasljednici ne bi trebali imati pravo da nastave započeti postupak razvoda braka na osnovu preinačenja tužbe promjenom tužbenog zahtjeva, kojim bi zahtijevali da Sud donese utvrđujuću presudu da je tužba za razvod braka bila osnovana. Smatra da to vodi zloupotrebi  prava, usljed koje bračni supružnik gubi pravo na nasljeđivanje umrlog bračnog supružnika. Smatra da bi drugačijim zakonskim rješenjem trebalo nasljednike uputiti da pokrenu novi postupak. Takođe traži da Ustavni sud obustavi primjenu člana 66. stav 2. Porodičnog zakona.

U odgovoru na inicijativu Narodna skupština  Republike Srpske  navodi  da je ustavni osnov za donošenje  Porodičnog zakona  sadržan u članu 36. Ustava, Amandmanu XXXII član 68. tač. 12. i 18. i članu 70. stav 1. tačka 2. Ustava. Navodi se da se inicijativom proizvoljno i nepotpuno tumače ustavne odredbe, a da nije tačno da  na osnovu osporene zakonske odredbe prava bračnog supružnika na razvod braka prelaze na nasljednike. Ističe se da podnesena tužba za razvod braka ukazuje na to da postoji velika vjerovatnost da su odnosi između ostavioca i njegovog bračnog supružnika bili toliko poremećeni da je među njima prestala zajednica života ili da između njih više ne postoji odnos koji prema intenciji zakonodavca daje legitimitet bračnom supružniku za nasljeđivanje ostavioca. Iz tog razloga je zakonodavac propisao da nasljednici imaju pravo da nastave brakorazvodni postupak tako što bi preinačili tužbu zahtijevajući da sud utvrdi  da je tužba za razvod braka bila osnovana. Nasljednici imaju pravni interes da, u slučaju da sud utvrdi da je tužba za razvod braka bila osnovana, nadživjeli bračni supružnik izgubi pravo na nasljeđivanje, što ima posljedice na obim nasljednog prava nasljednika. Smrću jednog bračnog supružnika brak prestaje prirodnim putem i gase se sva lična prava. Nastavak brakorazvodne parnice tako što će sud odlučiti o  osnovanosti tužbe za razvod braka, što utiče na nasljednopravnu poziciju nadživjelog bračnog supružnika, usaglašen je i sa odredbama Zakona o nasljeđivanju Republike Srpske ( član 24. stav 2. tačka v). Ističe se da je cilj zakonodavca da se onemogući da nadživjeli bračni supružnik bude zakonski nasljednik samo zahvaljujući činjenici da je u toku brakorazvodne parnice, odnosno postupka za poništenje braka, došlo do smrti tužioca. U odnosu na navode inicijative o nesaglasnosti osporene zakonske odredbe sa članom 14. Konvencije u vezi sa članom 6. Konvencije i članom 1. Protokola 1 uz Konvenciju, u odgovoru se ističe da u osporenim zakonskim odredbama nema osnova za različito postupanje po bilo kojem od osnova predviđenih članom 14. Konvencije, pošto osporeni član Zakona ni jednu stranu na stavlja u povoljniji položaj, te ne dovodi do diskriminacije. S obzirom na to, nisu narušena ni prava utvrđena članom 6. Konvencije o pravu na pristup sudu, niti se narušava član 1. Protokola 1 uz Konvenciju, tako što bi se bilo kojem licu proizvoljno i neopravdano država miješala u imovinu. Navodi se da samo nezadovoljstvo određenim zakonskim rješenjem nije ustavnopravno relevantno, te da nije u nadležnosti  Ustavnog suda. Predlaže  se da Sud predmetnu inicijativu ne prihvati.

    Osporenim članom 66. stav 2. Porodičnog zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08 i 63/14) propisano je da pravo na tužbu za poništenje braka i za razvod braka ne prelazi na nasljednike bračnih supružnika, ali nasljednici bračnog supružnika koji je podnio tužbu mogu nastaviti već započeti postupak radi utvrđivanja da je postojao osnov za poništenje, odnosno razvod braka istican do časa smrti tužioca.

            U postupku ocjenjivanja ustavnosti osporene zakonske odredbe Sud je imao u vidu odredbe Ustava na čiju povredu se ukazuje inicijativom i to: da se Ustavno uređenje Republike temelji na garantovanju i zaštiti ljudskih sloboda i prava u skladu sa međunarodnim standardima (član 5. stav 1. alineja 1), da se brak i odnosi u braku i porodici uređuju zakonom (član 36. stav 2), da se prava i slobode zajemčeni ovim ustavom ne mogu oduzeti ni ograničiti (član 48. stav 1). Sud je, takođe, imao u vidu kao relevantne i odredbe Ustava na koji se ukazuje u odgovoru na inicijativu i to tačku 18. Amandmana XXXII na Ustav kojim je zamijenjen član 68. Ustava, kojom je utvrđeno da  Republika uređuje i obezbjeđuje druge odnose od interesa za Republiku, u skladu sa Ustavom, kao i odredbu člana 70. stav 1. tačka 2. Ustava  kojim je utvrđeno da Narodna skupština donosi zakone, druge propise i opšte akte.

Sud je imao u vidu odredbe Konvencije na koje se ukazuje inicijativom. Odredbom člana 6. stav 1. Konvencije propisano je, između ostalog, da svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ili o krivičnoj optužbi protiv njega, ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrastnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona. Članom 14. Evropske konvencije propisano je da se uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj Konvenciji obezbjeđuje  bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status. Članom 1. Protokola 1 uz Konvenciju je utvrđeno da svako fizičko i pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni.

 

Radi cjelovitog sagledavanja smisla osporene zakonske odredbe, Sud je imao u vidu i odredbe Zakona o nasljeđivanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/09, 55/09, 91/16 i 82/19),  prema kojima  prestaje  pravo na nasljeđivanje  na osnovu zakona   između bračnih supružnika razvodom braka ili poništenjem braka (član 24. stav 1), kao  i da supružnik nema pravo na nasljeđe: ako je ostavilac podnio tužbu za razvod braka, a poslije smrti ostaviočeve se utvrdi da je tužba bila osnovana, ako njegov brak sa ostaviocem bude oglašen za nepostojeći ili bude poništen, poslije smrti ostaviočeve, iz uzroka za čije je postojanje nadživjeli supružnik znao u vrijeme zaključenja braka i ako je njegova zajednica života sa ostaviocem bila trajno prestala njegovom krivicom ili u sporazumu sa ostaviocem (član 24. stav 2).

Iz odredbi člana 36. stav 2. Ustava i tačke 18. Amandmana XXXII na Ustav kojim je zamijenjen član 68. Ustava, po ocjeni Suda, proizlazi da je zakonodavac ovlaćten da uređuje brak i odnose u braku i porodici. U skladu sa ovim ovlaćtenjem, osporenim članom 66. stav 2. Porodičnog zakona propisano je da nasljednici mogu nastaviti već započeti postupak razvoda ili poništenja braka radi utvrđivanja da je postojao osnov za poništenje, odnosno razvod braka istican do časa smrti tužioca.

Imajući u vidu navedeno Sud je ocijenio da je normirajući kao osporenom odredbom člana  66. stav 2. Porodičnog zakona, zakonodavac postupao u okviru svojih ustavnih ovlašćenja, zbog čega nije došlo do povrede odredbi na koje se ukazuje inicijativom i to člana 5. stav 1. alineja 1, člana 36. stav 2. i člana 48. stav 1. Ustava. Sud je cijenio da je bračni supružnik uvršćen u krug zakonskih nasljednika upravo na osnovu ukupnog sadržaja odnosa bračnih supružnika, koji su, između ostalog, i pravne prirode, što je razlog da se nadživjeli bračni supružnik smatra zakonskim nasljednikom. No, podnesena tužba za razvod braka ukazuje na činjenicu da su prije smrti ostavioca bili znatno poremećeni odnosi bračnih supružnika ili da je zajednica života već bila prestala, pa da je moguće  da je prestao osnov iz kojega je proizlazilo pravo bračnog supružnika na nasljeđivanje. Prestanak osnova iz kojega je proizlazilo pravo bračnog supružnika na nasljeđivanje, po osporenoj zakonskoj odredbi,  nastupa i po pravosnažnosti presude o poništenju braka. Iz tog razloga je, imajući u vidu pravni interes nasljednika, zakonodavac propisao pravo nasljednika da mogu nastaviti već započeti postupak razvoda ili poništenja braka radi utvrđivanja da je postojao osnov za razvod braka, odnosno poništenje braka, istican do časa smrti tužioca. Nastavak brakorazvodne parnice po tužbi ostavioca ne dovodi do prestanka braka, koji je već prestao smrću ostavioca po sili zakona (član 44. stav 1. Porodičnog zakona), nego omogućava da se odluči o osnovanosti podnesene tužbe za razvod braka ili poništenje braka, što utiče na zaštitu prava iz osnova nasljeđivanja. Osporena zakonska odredba sprečava da nadživjeli bračni supružnik  postane zakonski nasljednik samo po osnovu činjenice smrti ostavioca, već propisuje da je nužno da se uzme u obzir  kao relevantno da je ostavilac podnio tužbu za razvod braka ili je prije smrti ostavioca bila podnesena tužba radi poništenja braka. Citirano propisivanje, prema ocjeni Suda, predstavlja odraz cjelishodne procjene zakonodavca u regulisanju predmetnog pravnog pitanja, čiju opravdanost, saglasno članu 115. Ustava, Sud nije nadležan da cijeni.

Sud je, takođe, ocijenio da normiranjem iz osporene zakonske odredbe nisu povrijeđena prava zajamčena članom 6. stav 1. Konvencije. Naime, Porodični zakon, ukoliko nije drugačije određeno, u postupku u bračnim sporovima predviđa primjenu odredaba Zakona o parničnom postupku (član 78. Porodičnog zakona), čime je obezbijeđena višestepenost u navedenim sporovima, te je strankama osiguran postupak pred nezavisnim i nepristrastnim sudom, u okviru kojeg im je omogućeno izlaganje i suprotstavljanje argumenata, čime su osigurani uslovi za ostvarivanje prava zajemčenih članom 6. stav 1. Konvencije. Nezadovoljstvo davaoca inicijative načinom normiranja kao osporenim članom, te njegov subjektivni osjećaj za pravo i pravično koji, pogrešno, poistovjećuje sa pravom na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Konvencije ‒ nisu od ustavnopravnog značaja.

Takođe, Sud je ocijenio da osporeni član Zakona nije u suprotnosti sa članom 1. Protokola 1. uz Konvenciju. Ovaj član u sebi sadrži tri jasno određena pravila, a to su princip mirnog uživanja imovine, zabrana proizvoljnog i neopravdanog oduzimanja imovine i pravo države da kontroliše korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom, putem zakona koji ona smatra neophodnim za ovu svrhu. Osporenom zakonskom odredbom  utvrđuje se mogućnost nastavka započetog postupka radi utvrđivanja postojanja osnova za razvod braka odnosno poništenje braka od strane nasljednika, u kojem postupku se ne radi o sticanju ili oduzimanju imovine. Prestanak braka može imati, između ostalog, imovinskopravne posljedice, pošto se u ostavinskom postupku utvrđuje ostavinska masa, krug nasljednika i obim njihovog nasljednog prava. Međutim,  nije moguće dovesti osporenu odredbu o parnici po tužbenom zahtjevu  radi utvrđenja da je postojao pravni osnov za  tužbu radi razvoda ili poništenja braka u kontekst sa članom 1. Protokola 1 uz Konvenciju, jer se ne radi o  mogućnosti povrede prava na imovinu, pošto se u ovom sudskom postupku ne raspravlja o imovini, a osim toga, očekivanje  eventualne buduće imovine, u ovom slučaju po osnovu nasljeđivanja, nije imovina sve do pravosnažnosti odluke suda u ostavinskom postupku. Imajući u vidu navedeno Sud je ocijenio da zakonodavac osporenom odredbom nije stvorio bilo kakvu nejednakost, niti omogućio da se jednom licu proizvoljno i neopravdano oduzima imovina u korist drugog lica.

Nadalje, Sud je ocijenio da, s obzirom na to da osporena odredba Zakona ne propisuje različit tretman jednakih adresata, kao i da se njome ne krše garancije iz člana 6. stav 1. Konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Konvenciju, sa kojim garancijama se u inicijativi povezuje garancija iz člana 14. Konvencije, ne može biti riječi ni o povredi prava zajemčenih članom 14. Konvencije.

U skladu sa članom 115. Ustava nije u nadležnosti Suda da cijeni usaglašenost zakona sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Navodi inicijative kojima se ukazuje na moguće drugačije uređenje predmetne materije, nisu od ustavnopravnog značaja.

Kako je meritorno odlučeno o ustavnosti osporene odredbe Porodičnog zakona, Sud je ocijenio da je bespredmetno razmatrati zahtjev davaoca inicijative za obustavu njene primjene.

Cijeneći da je u toku prethodnog postupka pravno stanje potpuno utvrđeno i da prikupljeni podaci pružaju pouzdan osnov za odlučivanje, Sud je, na osnovu člana 40. stav 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske, u ovom predmetu odlučio bez donošenja rješenja o pokretanju postupka. 

             Na osnovu izloženog Sud je odlučio kao u izreci ovog rješenja.

Ovo rješenje Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Milenko Arapović, Vojin Bojanić, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, prof. dr Duško Medić, Irena Mojović i akademik prof. dr Snežana Savić.        

Broj: U-39/19

26. februara 2020. godine 

 

PREDSJEDNIK

USTAVNOG SUDA

Mr Džerard Selman, s.r.