Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu  člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 40. stav 5. i člana 61. stav 1. tačka  g) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12),  na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine,  d o n i o   j e

RJEŠENjE

         Ne prihvata se  inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 87. st. 3. i 4. Zakona o uređenju prostora i građenju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 40/13, 106/15 i 3/16).

O b  r  a  z  l  o  ž  e nj e

          Zoran Stokić iz Doboja dao je Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu  za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 87. st. 3. i 4. Zakona o uređenju prostora i građenju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 40/13, 106/15 i 3/15) ( u daljem tekstu: Zakon), ukazujući na nesaglasnost sa članom 10. Ustava Republike Srpske i članom 9. stav 1. Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom. Davalac inicijative citira, prije svega,  odredbe čl. 86. stav 1. i člana 87. stav 1. istog zakona, kao odredbe imperativnog karaktera. Ističe  se da se odredbom člana 86. stav 1. Zakona propisuje da svi objekti moraju biti projektovani i izgrađeni tako da se licima sa umanjenom tjelesnom sposobnosti osigura nesmetan pristup, kretanje, rad i boravak, sa kojim je odredbama nesaglasan član 87. stav 3. Zakona prema kojem će se na zahtjev lica sa umanjenim tjelesnim sposobnostima ili njegovog staraoca ili udruženja ukloniti, u roku do dvije godine od usvajanja ovog zakona, arhitektonske barijere koje onemogućavaju pristup i kretanje ovim licima. Davalac inicijative osporava propisivanje podnošenja navedenog zahtjeva, smatrajući da  taj zahtjev nije dovoljan pravni mehanizam za ostvarenje prava na pristupačnost i kretanje ovih lica. Davalac inicijative kao razlog za pokretanje postupka ocjenjivanja ustavnosti i saglasnosti sa Ustavom i Konvencijom člana 87. stav 4. Zakona, kojim je propisano da je za uklanjanje barijera odnosno omogućavanje slobodnog pristupa objektu i kretanja u objektu licima sa umanjenim tjelesnim sposobnostima odgovoran vlasnik objekta, navodi da osporava to što nisu propisane nikakve sankcije za  vlasnike objekata  koji ne postupe po zahtjevu iz člana 87. stav 3. i 4. Zakona. Davalac inicijative navodi da su zbog toga što Zakon ne sadrži prekršajne sankcije za neprimjenjivanje osporenih odredaba, lica sa umanjenim tjelesnim sposobnostima dovedena u situaciju da svoja prava mogu ostvariti samo ako vlasnik objekta dobrovoljno želi da ukloni arhitektonsku barijeru, a da se u protivnom neće ništa desiti, jer urbanističko-građevinski inspektor nema ovlašćenja kojima bi prinudio vlasnike objekata da postupe po tim zahtjevima. Ukazuje se na nesaglasnost osporenih zakonskih odredbi u odnosu na član 10. Ustava,  zbog toga što se smatra da je povrijeđena garancija zabrane diskriminacije građana, kao i u odnosu na član 9. stav  1. tačka a.  Konvencije o pravima lica sa invaliditetom (u daljem tekstu: Konvencija), kojom su propisane mjere koje država treba da  preduzima kako bi se osobama s invaliditetom omogućilo nezavisno življenje i potpuno sudjelovanje u svim područjima života, smatrajući da osporenim propisivanjem nisu preduzete odgovarajuće mjere. Predlaže se da Sud utvrdi da osporene zakonske odredbe nisu u saglasnosti sa Ustavom i Konvencijom.

          Narodna skupština Republike Srpske nije dostavila odgovor na navode iz inicijative.

          Osporenim odredbama člana 87. Zakona o uređenju prostora i građenju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 40/13,106/15 i 3/16)  propisano je: da će se na zahtjev lica sa umanjenim tjelesnim sposobnostima ili njegovog staraoca, odnosno udruženja, arhitektonske barijere koje onemogućavaju pristup i kretanje licima sa umanjenim tjelesnim sposobnostima ukloniti u roku od dvije godine od usvajanja ovog zakona, osim ako ne postoje tehničke mogućnosti  za izvođenje takvih radova (stav 3), te da je za uklanjanje arhitektonskih barijera, odnosno omogućavanje slobodog pristupa objektu i kretanja u objektu licima sa umanjenim tjelesnim sposobnostima odgovoran vlasnik objekta (stav 4).

Drugim odredbama Zakona propisano je da se Zakonom o uređenju prostora i građenju uređuju pitanja od značaja za uređenje prostora, građevinsko zemljište, građenje objekata, vršenje nadzora nad primjenom ovog zakona, te druga pitanja od značaja za uređenje prostora, građevinsko zemljište i građenje objekata, kao i  da je Zakonom, između ostalog, propisano: da je otklanjanje arhitektonskih barijera stvaranje uslova licima sa posebnim potrebama (djeca i lica sa umanjenim tjelesnim sposobnostima) za nesmetano kretanje u prostoru, a to obuhvata: planiranje prostora javnih saobraćajnih i pješačkih površina, prilaza građevinskim objektima, projektovanje stambenih i nestambenih zgrada, kao i posebnih uređaja u njima i uklanjanje arhitektonskih barijera kod postojećih građevinskih objekata (član 2. stav 2. tačka nj), da svi objekti moraju biti projektovani i izgrađeni u skladu sa dokumentima prostornog uređenja (član 86. stav 1) i  da objekti za kolektivno stanovanje, objekti ili dijelovi objekata koji su u javnoj upotrebi ili se koriste za obavljanje uslužne i privredne djelatnosti moraju biti projektovani i izgrađeni tako da se licima sa umanjenim tjelesnim sposobnostima osigura nesmetan pristup, kretanje, rad i boravak (član 87. stav 1).

            Članom 10. Ustava Republike Srpske u odnosu na koji je osporena ustavnost navedenih odredbi Zakona o uređenju prostora i građenju utvrđeno je da su građani Republike ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, jednaki pred zakonom i uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo.

U drugim odredbama Ustava koje su, po ocjeni Suda, od značaja za razmatranje  navoda iz inicijative, utvrđuje se: da se slobode i prava ostvaruju, a dužnosti ispunjavaju neposredno na osnovu Ustava, osim kada je Ustavom predviđeno da se uslovi za ostvarivanje  pojedinih od njih utvrđuju zakonom, te da se zakonom može propisati način ostvarivanja pojedinih prava i sloboda samo kada je to neophodno za njihovo ostvarivanje ( član 49. st.1. i 2), te da Republika uređuje, obezbjeđuje, između ostalog, korišćenje prostora (tačka 8. Amandmana  XXXII na Ustav Republike Srpske, kojim  je zamijenjen član 68. Ustava).

Odredbom člana 9. stav  1. tačka a. Konvencije o pravima lica sa invaliditetom  propisane su mjere koje država treba da  preduzima kako bi se osobama s invaliditetom omogućilo nezavisno življenje i potpuno sudjelovanje u svim područjima života,  posebno da bi im se obezbijedio pristup, na ravnopravnoj osnovi sa drugim licima, izgrađenom okruženju, prevozu, te mjere  koje uključuju identifikaciju i uklanjanje prepreka i barijera pristupačnosti, koje se između ostalog odnose na: građevine, puteve, prevoz i druge zatvorene i otvorene prostore, uključujući škole, stambene objekte, zdravstvene ustanove i radna mjesta.

Sud je razmatrao sadržinu osporenih odredaba člana 87. st. 3. i 4. Zakona o uređenju prostora i građenju, kao i razloge njihovog osporavanja, te je ocijenio da to što zakonodavac nije propisao prekršajne odredbe vezane za primjenu osporenih zakonskih normi ne znači da je tim odredbama dovedena u pitanje ravnopravnost građana zagarantovana članom 10. Ustava, na koju se poziva davalac inicijative. Činjenica da osporene zakonske norme ne sadrže prekršajne sankcije ne znači istovremeno da su one neustavne, jer je ovo pitanje zakonodavne politike i u okviru nje, u domenu je cjelishodnosti.

Sud je prilikom ocjenjivanja saglasnosti osporenih zakonskih odredaba sa odredbom člana 9. stav  1. tačka a. Konvencije imao u vidu da su ovom odredbom propisane mjere koje država treba da  preduzima kako bi se osobama s invaliditetom omogućilo nezavisno življenje i potpuno sudjelovanje u svim područjima života,  posebno da bi im se obezbijedio pristup, na ravnopravnoj osnovi sa drugim licima, izgrađenom okruženju, uključujući identifikaciju i uklanjanje prepreka i barijera pristupačnosti, s tim da je u domenu zakonodavca da  ova pitanja  uredi zakonom i da cijeni njegovu cjelishodnost na način kako je propisano osporenim odredbama. Zbog navedenog Sud nije prihvatio inicijativu ni u ovom dijelu.

O navodima davaoca inicijative kojima se ukazuje na međusobnu neusaglašenost odredaba Zakona o uređenju prostora i građenju, u konkretnom slučaju osporenih odredaba sa odredbama člana 86. stav 1. i člana 87. stav 1. istog zakona, kao i da je nastala  neustavnost usljed neprimjenjivanja osporenih odredbi, Sud  nije nadležan da odlučuje, saglasno članu 115. Ustava.

Kako je u toku prethodnog postupka pravno stanje potpuno utvrđeno i prikupljeni podaci pružaju pouzdan osnov za odlučivanje, Sud je, na osnovu člana 40. stav 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 104/11 i 92/12), u ovom predmetu odlučio bez donošenja rješenja o pokretanju postupka.   

           Na osnovu izloženog  odlučeno je kao u  izreci  ovog rješenja.

         Ovo rješenje Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Milenko Arapović, Vojin Bojanić, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, prof. dr Duško Medić, Irena Mojović, prof. dr Marko Rajčević i akademik prof. dr Snežana Savić.