Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 40. stav 5, člana 60. stav 1. tačka a) i člana 61. stav 1. tačka g) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 27. marta 2019. godine,  d o n i o   j e

O D L U K U

Utvrđuje se da član 30. stav 2, u dijelu koji glasi: „ ... njegovi usvojenici i njihovi potomci ...“ Zakona o nasljeđivanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/09, 55/09 i 91/16) nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske.

Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 30. stav 1. i stav 2, u dijelu koji glasi: „Ostali potomci umrlog,“ i „ ... njegovi roditelji i njegova braća i sestre su nužni nasljednici samo ako su trajno nesposobni za rad i nemaju nužnih sredstava za život.“ Zakona o nasljeđivanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/09, 55/09 i 91/16).

O b r a z l o ž e nj e

           Vladimir Nikolić iz Banjaluke dao je Ustavnom sudu Republike Srpske (u daljem tekstu: Sud) inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 30. st. 1. i 2. (u inicijativi pogrešno navedeno tač. 1. i 2) Zakona o nasljeđivanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/09). Osporene odredbe ovog zakona su, po mišljenju davaoca inicijative, neustavne jer: svrstavaju potomke u drugu grupu nužnih nasljednika, izjednačavajući ih sa precima i pobočnim srodnicima, što je suprotno i čl. 9. i 10. Zakona o nasljeđivanju, svrstavaju nepotpune usvojenike u prvu nasljednu grupu, svrstavaju potpune usvojenike u drugu grupu nužnih nasljednika, te pravo na nasljeđe potomcima uslovljavaju trajnom nesposobnošću za privređivanje i nedostatkom sredstava za život. Razvrstavajući nasljednike prvog nasljednog reda u različite grupe nužnih nasljednika, te uslovljavajući potomcima pravo na nužno naslijeđe, zakonodavac je propisao suprotno članu 10. Ustava, a ovakvo uslovljavanje je nepotrebno s obzirom na obavezu Republike iz člana 43. stav 4. Ustava. Takođe, kako se navodi, svrstavanjem usvojenika iz potpunog usvojenja  i njihovih potomaka, u drugu grupu nužnih nasljednika povrijeđeno je načelo prema kome nasljednici prvog nasljednog reda nasljeđuju na jednake dijelove, dok je usvojenicima iz nepotpunog usvojenja omogućeno da „duplo“ naslijede, tj. iza njihovih krvnih srodnika i iza usvojioca. Na ovaj način povrijeđeni su principi jednakosti i ravnopravnosti kada je riječ pravu nasljeđivanja usvojenika iz potpunog usvojenja i potomaka ostavioca. Takođe, u inicijativi se iznose određene preporuke za uređenje nasljednopravne materije novim zakonom, te ukazuje na zakonska rješenja određenih susjednih zemalja u ovom smislu.

        U odgovoru na navode iz inicijative koji je Sudu dostavila Narodna skupština Republike Srpske navodi se, između ostalog, da je ustavni osnov Zakona, čije su pojedine odredbe osporene, u članu 55. Ustava, te tač. 5. i 6. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske kojim je zamijenjen član 68. Ustava, kao i da davalac inicijative na neodgovarajući i pogrešan način tumači  odredbe Ustava na čije se navodno kršenje poziva, kao i Zakon koji osporava. Utvrđivanje kruga zakonskih nasljednika i redoslijed nasljeđivanja, pravo na nužni dio i uslove za ostvarivanje tog prava, podrazumijeva uređenje načina njegovog ostvarivanja u smislu člana 49. Ustava. Takođe, donosilac osporenog zakona smatra da davalac inicijative na nepotpun način i pogrešno tumači odredbe člana 10. Ustava, te ističe da, s obzirom na to da Zakon ne propisuje različit tretman lica koja se nalaze u istim i sličnim situacijama, nema osnova za ocjenu osporenih odredaba u ovom smislu. Pored ovoga, u vezi sa prijedlozima kojima se inicijativom sugerišu izmjene i dopune Zakona o nasljeđivanju, u odgovoru se ukazuje na nenadležnost Suda da, u skladu sa članom 115. Ustava, postupa u ovom kontekstu.  S obzirom na navedeno, donosilac Zakona zaključuje da su njime, u skladu sa ustavnim ovlašćenjima,  uređena pitanja nasljeđivanja, odnosno da su propisana prava nasljednika i uslovi za njihovo ostvarivanje, a da nezadovoljstvo određenim zakonskim rješenjima, vidljivo u datoj inicijativi, ne može biti predmet ocjene ustavnosti.

    Osporenim članom 30. st. 1. i 2. Zakona o nasljeđivanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/09, 55/09 i 91/16) propisano je da su nužni nasljednici: djeca umrlog, njegovi usvojenici iz člana 21. ovog zakona i njegov supružnik, dok su ostali potomci umrlog, njegovi usvojenici i njihovi potomci, njegovi roditelji i njegova braća i sestre, nužni nasljednici samo ako su trajno nesposobni za rad i nemaju nužnih sredstava za život.

            U postupku ocjenjivanja ustavnosti osporenih odredaba Zakona o nasljeđivanju Sud je imao u vidu je Ustavom utvrđeno: da se ustavno uređenje Republike temelji na vladavini prava (član 5. stav 1. alineja 4), da su građani Republike ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, jednaki pred zakonom i da uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo (član 10), da Republika obezbeđuje pomoć i socijalnu sigurnost građanima koji su nesposobni za rad i nemaju sredstva za izdržavanje (član 43. stav 4), da se slobode i prava ostvaruju, a dužnosti ispunjavaju na osnovu Ustava, osim kada je Ustavom predviđeno da se uslovi za ostvarivanje pojedinih od njih utvrđuju zakonom, te da se zakonom može propisati način ostvarivanja prava i sloboda samo kada je to neophodno za njihovo ostvarivanje (član 49. st. 1. i 2), da se jemči pravo nasljeđivanja, u skladu sa zakonom (član 55), te da Republika uređuje i obezbjeđuje, pored ostalih, ostvarivanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda, te svojinske i obligacione odnose i zaštitu svih oblika svojine (tač. 5. i 6. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske kojim je zamijenjen član 68. Ustava).

Pored toga, Sud je prilikom razmatranja navoda iz inicijative imao  u vidu da se Zakonom o nasljeđivanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/09, 55/09 i 91/16) uređuje pitanje nasljeđivanja u Republici Srpskoj, krug zakonskih nasljednika, nasljeđivanje po osnovu testamenta, pitanje nasljedno-pravnih ugovora, trenutak prelaska zaostavštine na nasljednike i druga pitanja koja se tiču prava nasljeđivanja. Ovim zakonom je, između ostalog, propisano: da su građani pod  istim uslovima ravnopravni u nasljeđivanju (član 3), da se vanbračno srodstvo izjednačava u pogledu nasljeđivanja sa bračnim, a srodstvo potpunog usvojenja sa srodstvom po krvi, te da u slučaju potpunog usvojenja prestaju međusobna nasljedna prava usvojenika i njegovih potomaka sa njegovim srodnicima po krvi (član 4), da se naslijediti može na osnovu zakona i na osnovu testamenta (član 5), da ako ovim zakonom nije drugačije određeno, na osnovu zakona, umrlog nasljeđuju: svi njegovi potomci, njegov supružnik, njegovi roditelji, njegova braća i sestre i njihovi potomci, njegovi djedovi i babe i njihovi potomci i njegovi ostali preci, da lica iz stava 1. ovog člana nasljeđuju po nasljednim redovima, te da nasljednici bližeg nasljednog reda isključuju iz nasljedstva lica daljeg nasljednog reda (član 8. st. 1, 2. i 3), da usvojenik iz nepotpunog usvojenja i njegovi potomci imaju prema usvojiocu ista nasljedna prava kao i usvojiočeva djeca i drugi njegovi potomci, osim ako pri usvojenju ta prava nisu ograničena ili sasvim isključena, dok nepotpunim usvojenjem ostaju nedirnuta prava nasljeđivanja između usvojenika i njegovih srodnika (član 21. st. 1. i 6), da su lica navedena u članu 30. ovog zakona nužni nasljednici kada su po zakonskom redu nasljeđivanja pozvana na nasljeđe (član 30. stav 3), da nužni nasljednici imaju pravo na dio zaostavštine kojim ostavilac ne može raspolagati i koji se naziva nužni dio (član 31. stav 1), da nužnom nasljedniku pripada određeni dio svake stvari i prava koji sačinjavaju zaostavštinu, ali ostavilac može odrediti da nužni nasljednik primi svoj dio u određenim stvarima, pravima ili novcu (član 32).

Sud je, isto tako, uzeo u obzir da je Porodičnim zakonom („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08 i 63/14) propisano: da se nepotpunim usvojenjem između usvojenika i usvojioca i njegovih potomaka zasnivaju odnosi srodstva, kao i prava i dužnosti koja po zakonu postoje između roditelja i djece, ako zakonom nije drukčije određeno, te da nepotpuno usvojenje ne utiče na prava i dužnosti usvojenika prema njegovim roditeljima i drugim srodnicima (član 150), da se potpunim usvojenjem između usvojioca i njegovih srodnika i usvojenika i njegovih potomaka zasnivaju odnosi srodstva, kao da se radi o krvnom srodstvu (član 156), da potpunim usvojenjem prestaju sva međusobna prava i dužnosti između usvojenika i njegovih krvnih srodnika (član 160).

         Iz navedenog proizilazi da se pravo na nasljeđivanje ostvaruje u skladu sa zakonom, a ne neposredno na osnovu Ustava, te je zakonodavcu dato ovlašćenje da propiše uslove i način ostvarivanja ovog prava, a u okviru toga i da utvrdi krug zakonskih nasljednika, uključujući i nužne nasljednike, kao i redoslijed nasljeđivanja. Pravo na nužni dio je nasljedno pravo. Dio zaostavštine kojom ostavitelj ne može raspolagati testamentom i ugovorom o poklonu naziva se nužni dio. Veličina nužnog dijela koji pripada pojedinom nasljedniku određuje se tako što se prvo utvrdi veličina njegovog zakonskog dijela, a od utvrđenog zakonskog nasljednog dijela nasljedniku pripada odgovarajući dio (izražen u razlomku). Prema mišljenju Suda, zakonodavac je postupao u okviru svojih ovlašćenja iz člana 49. Ustava kada je kao u osporenom članu 30. st. 1. i 2. Zakona o nasljeđivanju utvrdio nužne nasljednike, odnosno kada je pravo na nužni dio određenim bliskim srodnicima ostavioca uslovio njihovom trajnom nesposobnošću za rad i nedostatkom nužnih sredstava za život. Trajna nesposobnost za rad i nedostatak nužnih sredstava za život moraju se steći kumulativno. Treba imati u vidu da institut nužnog nasljeđivanja ima za cilj da omogući obezbjeđenje osnovnih potreba ostaviočevih najbližih srodnika te da, stoga, predstavlja izuzetak jer ograničava slobodu ostavioca da u cjelini raspolaže svojom imovinom, za života ili za slučaj smrti (član 31. stav 1. Zakona). Putem ovog instituta nasljednog prava zakonodavac je bezuslovno osigurao da djeca umrlog, njegovi usvojenici iz nepotpunog usvojenja i supružnik naslijede zajemčeni nužni dio zaostavštine umrlog sa ciljem zaštite interesa porodice, prvenstveno odnosa  roditelja i djece, kao i odnosa između supružnika, tj. srodnika između kojih postoji obaveza izdržavanja. Ova garancija je uslovno predviđena za ostale potomke umrlog, roditelje, braću i sestre. Takođe, zakonodavac je utvrdio mogućnost odstupanja od zakonske pretpostavke da nužnom nasljedniku pripada određen alikvotni dio zaostavštine, jer je omogućio ostaviocu da odredi drugačiju prirodu ispunjenja prava na nužni dio (član 32. Zakona o nasljeđivanju). Prema ocjeni Suda, Zakon o nasljeđivanju je, između ostalog, i osporenim propisivanjem, obezbijedio uravnotežen odnos između neotuđivog prava pojedinca da slobodno raspolaže svojom imovinom i interesa Republike da obezbijedi društvo socijalnog blagostanja. U skladu sa članom 115. Ustava, nije u nadležnosti ovoga Suda da cijeni da li je osporeno propisivanje opravdano u kontekstu obaveze Republike utvrđene članom 43. stav 4. Ustava.

Nadalje, Zakon o nasljeđivanju (član 4) i Porodični zakon (čl. 156. i 160) izjednačavaju srodstvo po krvi sa srodstvom iz potpunog usvojenja, te utvrđuju prestanak nasljednih prava, odnosno prava i dužnosti između usvojenika iz potpunog usvojenja i njegovih krvnih srodnika, čime su ovi usvojenici izjednačeni sa djecom usvojioca. U pravnom sistemu Republike Srpske građansko srodstvo iz potpunog usvojenja je sveobuhvatno izjednačeno sa krvnim srodstvom, a propuštanje zakonodavca da i u osporenom članu 30. stav 1. Zakona dodatno razradi ovaj princip, prema stanovištu Suda, nije od ustavnopravnog značaja. Prema tome, pojam „djeca umrlog“ obuhvata i usvojenike iz potpunog usvojenja.

Pošto su usvojenici iz potpunog i iz nepotpunog usvojenja, dakle svi usvojenici, obuhvaćeni u članu 30. stav 1. Zakona o nasljeđivanju, nejasno je šta je zakonodavac imao u vidu kada je u članu 30. stav 2. istog zakona, između ostalog, predvidio posebne uslove i za nasljeđivanje usvojenika. Ovdje se postavlja pitanje koji su to usvojenici kada su svi usvojenici već navedeni u članu 30. stav 1. ovog zakona. Imajući u vidu da princip vladavine prava, odnosno pravna sigurnost i izvjesnost,  između ostalog, podrazumijevaju da pravna norma mora biti jasna i određena kako bi njeno dejstvo bilo predvidivo, a to u ovom primjeru nije slučaj, Sud je utvrdio da je propisivanje iz odredbe člana 30. stav 2, u dijelu koji glasi: „ ...njegovi usvojenici...“ u suprotnosti sa principom vladavine prava iz člana 5. stav 1. alineja 4. Ustava. Zbog toga je bilo neophodno ovo utvrditi i za njihove potomke, jer normiranje na ovakav način, u konkretnom slučaju, čini neraskidivu cjelinu.

Pitanja pravičnosti, opravdanosti i cjelishodnosti propisivanja iz osporenih zakonskih rješenja ne spadaju u nadležnost Ustavnog suda koja je utvrđena članom  115. Ustava.

Takođe, Sud je utvrdio da nisu osnovani  navodi davaoca inicijative prema kojima je osporenim odredbama zakonodavac utvrdio redoslijed nasljeđivanja različit od redoslijeda koji se odnosi na zakonske nasljednike. Sud je ocijenio da je zakonodavac pravo na nasljeđivanje nužnog dijela u potpunosti uredio kao zakonsko nasljedno pravo, imajući u vidu da su nužni nasljednici svrstani u nasljedne redove na osnovu istih principa kao i zakonski (član 30. stav 3. Zakona o nasljeđivanju), te da posljedično, primjenom instituta isključivosti i predstavljanja, nužni nasljednik može postati samo lice koje može biti zakonski nasljednik. Pored ovoga, utvrđivanje kruga zakonskih, odnosno nužnih nasljednika i redoslijeda nasljeđivanja u ovom smislu, ne može se, po ocjeni Suda, smatrati ograničavanjem Ustavom zajemčenog prava nasljeđivanja, već uređivanjem načina ostvarivanja ovog prava u smislu člana 49. Ustava.

Sud je, isto tako, utvrdio da, u pogledu ostvarivanja prava na nasljeđivanje nužnog dijela, osporene zakonske odredbe ne dovode u neravnopravan položaj subjekte na koje se odnose, a koji se, pritom, nalaze u istim pravnim situacijama. Ustavno načelo jednakosti iz člana 10. Ustava ne jemči apsolutnu jednakost, već obezbjeđuje međusobnu jednakost onim licima koja se nalaze u istoj ili sličnoj pravnoj situaciji propisanoj zakonom. U kontekstu pomenutog ustavnog principa Sud je utvrdio da davalac inicijative neosnovano poredi prava i obaveze svih nasljednika prvog nasljednog reda, usvojenika iz potpunog usvojenja i potomaka koji nasljeđuju po pravu predstavljanja, sa pravima i obavezama koja za usvojenike proističu iz nepotpunog usvojenja.

Pored ovoga, s obzirom na članom 115. Ustava definisan standard ocjene u postupcima kontrole ustavnosti zakona pred Sudom, Sud nije nadležan da cijeni međusobnu usaglašenost zakonskih odredaba, te tako ni saglasnost osporenog člana 30. st. 1. i 2. Zakona o nasljeđivanju sa čl. 9. i 10. ovog zakona, dok navodi kojima se ukazuje na moguće drugačije uređenje predmetne materije, kao i različito normiranje u drugim pravnim sistemima, u smislu odredbe člana 115. Ustava, nisu od ustavnopravnog značaja.

Kako je u toku prethodnog postupka pravno stanje potpuno utvrđeno i  prikupljeni podaci pružaju pouzdan osnov za odlučivanje, Sud  je, na osnovu člana 40. stav 5.  Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske, odlučio bez donošenja rješenja o pokretanju postupka.

            Na osnovu izloženog  odlučeno je kao u izreci  ove odluke.

Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Milenko Arapović, Vojin Bojanić, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, prof. dr Duško Medić, Irena Mojović, prof. dr Marko Rajčević i akademik prof. dr Snežana Savić.