Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 40. stav 5, člana 60. stav 1. tač. a) i b) i člana 61. stav 1. tačka g) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 26. septembra 2018. godine, d o n i o   j e

 

O D L U K U

 

Utvrđuje se da član 19. alineja 5, u dijelu koji glasi „...i Statutarne komisije...“, član 19. alineja 11, član 20. stav 2. alineja 6, u dijelu koji glasi „... i usvaja završni račun...“, i član 67. Statuta Saveza sindikata Republike Srpske broj: 05-782/09 od 2. jula 2009. godine nisu u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske i Zakonom o udruženjima i fondacijama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” 52/01 i 42/05).

Utvrđuje se da Izmjene i dopune Statuta Saveza sindikata Republike Srpske broj: 05-655-1/18 od 11. maja 2018. godine  nisu u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske i Zakonom o udruženjima i fondacijama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” 52/01 i 42/05).

Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti čl. 15, 16, 17, 19. alineja 5. u dijelu koji glasi „u toku mandata bira predsjednika, potpredsjednike, članove Nadzornog odbora...“, člana 20. stav 1. u dijelu koji glasi „Predsjedništvo Saveza sindikata je organ kojeg verifikuje Generalno vijeće,...“, te člana 20. stav 2. alineja 6. u dijelu koji glasi „donosi finansijski plan...“ Statuta Saveza sindikata Republike Srpske broj: 05-782/09 od 2. jula 2009. godine.

 

O b r a z l o ž e nj e

 

Sindikat uprave Republike Srpske dao je Ustavnom sudu Republike Srpske (u daljem tekstu: Sud) inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti čl. 15, 16, 17, 19. al. 5. i 11. (u inicijativi pogrešno označene kao tačke 5. i 11), te člana 20. stav 1. i stav 2. alineja 6. i člana 67. Statuta Saveza sindikata Republike Srpske broj: 05-782/09 od 2. jula 2009. godine (u daljem tekstu: Statut). Navodeći da član 15. Statuta nije u saglasnosti sa članom 15. Zakona o udruženjima i fondacijama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 51/01 i 42/05) i članom 5. Ustava, davalac inicijative obrazlaže da član 15. Statuta omogućuje da nove organe Saveza sindikata biraju delegati prethodnog saziva, kojima nije prestao mandat, što nije u saglasnosti sa načelom prema kome se uređenje Republike temelji na parlamentarnoj demokratiji, podjeli vlasti i slobodnim izborima. Takođe, davalac inicijative smatra da član 16. i 17. Statuta nisu u skladu sa članom 16. Zakona. U obrazloženju se navodi da osporeni akt nije donio nadležan organ, s obzirom na to da Kongres nije skupština u smislu člana 16. Zakona. Davalac inicijative ističe nezakonitost člana 17. Statuta, smatrajući da je njime izvršeno derogiranje ovlašćenja skupštinskog organa, tj. Generalnog vijeća, iz člana 18. ovog akta. Inicijativim se, nadalje, ukazuje na nesaglasnost člana 19. al. 5. i 11. sa članom 16. Zakona. Ističe se, dodatno, da su nadležnosti Generalnog vijeća iz člana 19. alineja 5, prema kome ovaj organ bira predsjednika, potpredsjednike, članove Nadzornog odbora i Statutarne komisije, suprotne i nadležnostima Kongresa iz člana 17. Statuta. Takođe, obrazlaže se da odredba alineje 11. člana 19. Statuta omogućava da Statut mijenja organ koji ga nije donio (Generano vijeće Saveza), te utvrđuje dualitet nadležnosti kada je riječ o izmjenama osporenog akta. Nadalje, davalac inicijative smatra da član 20. stav 1. Statuta (u inicijativi pogrešno označen kao cjelokupan član 20), u dijelu kojim uređuje da Predsjedništvo Saveza sindikata verifikuje Generalno vijeće, nije saglasan članu 14. Statuta. Takođe, ukazujući da je članom 20. stav 2. alineja 6. Statuta (u inicijativi pogrešno naznačeno kao član 20. stav 3. tačka 6) nadležnost Skupštine da pregleda i potvrđuje finansijski izvještaj o radu prenesena na Predsjedništvo Saveza sindikata, i to ovlašćenjem da Predsjedništvo donosi finansijski plan i usvaja završni račun, inicijativom se ističe neusaglašenost ove odredbe sa članom 16. Zakona. Davalac inicijative smatra da propust usklađivanja Statuta sa Zakonom uslovljava njegovu neustavnost u smislu odredbe člana 108. stav 2. Ustava. Dodatno, u inicijativi se navodi da odredba člana 67. Statuta kojom je određeno njegovo stupanje na snagu danom donošenja nije u skladu sa članom 109. Ustava.

Davalac inicijative je naknadno osporio i Izmjene i dopune Statuta Saveza sindikata broj: 05-655-1/18 od 11. maja 2018. godine, navodeći da su iste u cijelosti neustavne jer su donesene na osnovu Statuta koji, saglasno članu 109. Ustava, nije važeći pravni akt u pravnom poretku Republike Srpske. S obzirom na to da je članom 19. Izmjena i dopuna Statuta uređeno stupanje na snagu ovog akta, istim  nisu otklonjeni nedostaci u pogledu stupanja na snagu osnovnog teksta Statuta. Takođe, davalac inicijative smatra da član 6. Izmjena i dopuna Statuta, kojim je mijenjan član 15. stav 1. ovog akta, nije u skladu sa načelima podjele vlasti, parlamentarne demokratije i slobode izbora, jer omogućava da organe Saveza biraju delegati kojima je prestao mandat. Bez dodatnog obrazlaganja ističe se da član 7. ovog opšteg akta nije u skladu sa Ustavom i Zakonom, kao i da član 9. istog, suprotno Ustavu i Zakonu, omogućava da organ koji nije skupština Saveza vrši izmjene i dopune Statuta. Dodatno, predlaže se da Sud, u skladu sa članom 71. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske, odredi način na koji će se otkloniti posljedice primjene osporenih akata.

         U odgovoru na navode iz inicijative koji je Sudu dostavio Savez sindikata Republike Srpske ističe se njihova neosnovanost, kao i neadekvatno tumačenje osporenih odredaba Statuta kao i odredaba Zakona o udruženjima i fondacijama Republike Srpske. U obrazloženju ovakvog stava se navodi da je donosilac Statuta postupao u skladu sa ovlašćenjima iz člana 15. predmetnog zakona kada je na način kao osporenim članom 15. Statuta utvrdio sastav Kongresa kao najvišeg organa Saveza, zbog čega su neosnovani navodi davaoca inicijative da je Statut donio nenadležan organ. U odgovoru se ističe da nisu osnovani ni navodi prema kojima je članom 20. stav 2. alineja 6. Statuta (u odgovoru pogrešno označen kao član 20. stav 3. tačka 6) u ovlašćenja Predsjedništva Saveza, suprotno članu 16. stav 1. tačka 5. Zakona, prenesana nadležnost skupštine da pregleda i potvrđuje finansijski izvještaj o radu, jer Predsjedništvo podnosi i usvaja ovaj izvještaj, dok ga isključivo Generalno vijeće potvrđuje. Nadalje, donosilac osporenog akta smatra da je bio ovlašćen da, na način kao u članu 67. Statuta, uredi njegovo stupanje na snagu, budući da ni Zakon o radu, ni Zakon o udruženjima i fondacijama ne predviđaju obavezu objavljivanja Statuta niti određuju „datum“ njegovog stupanja na snagu. U kontekstu nadležnosti ovog suda, ističu da su tvrdnje davaoca inicijative o međusobnoj neusaglašnosti pojedinih odredaba Statuta irelevantni. Kada je riječ o navodima iz inicijative kojima se osporava ustavnost i zakonitost izmjena i dopuna Statuta, u odgovoru Saveza sindikata se ističe da Sindikat uprave ne može biti strana u postupku jer ne djeluje u okviru Saveza, kao i da je sloboda sindikalnog organizovanja garantovana Ustavom i ratifikovanim međunarodnim konvencijama. Ponavlja se da ne postoji zakonska obaveza objavljivanja Statuta, kao i da vrijeme stupanja na snagu ovog akta nije zakonski regulisano. Takođe smatraju da je Generalno vijeće Saveza ovlašćeno da donese Izmjene i dopune Statuta jer ga je na to ovlastio Kongres Saveza sindikata. S obzirom na izloženo predlaže se da Sud predmetnu inicijativu odbije kao neosnovanu.

            Statut Saveza sindikata Republike Srpske broj: 05-782/09 donesen je 2. jula 2009. godine, bez naznačavanja donosioca, te pravnog osnova za njegovo donošenje. Osporenim odredbama Statuta propisano je: da Kongres čine delegati iz granskih sindikata, članovi Generalnog vijeća (Skupštine), Nadzornog odbora i Statutarne komisije, kao i da Kongres saziva Generalno vijeće po potrebi, a obavezno jednom u četiri godine, dok se odluka o sazivanju Kongresa donosi najkasnije mjesec dana prije njegovog održavanja (član 15), da inicijativu za sazivanje vanrednog Kongresa može dati Generalno vijeće i članice koje okupljaju najmanje 1/3 članstva, te da su sindikati koji daju inicijativu za sazivanje vanrednog kongresa dužni navesti razloge za održavanje vanrednog Kongresa, a odluka o datoj inicijativi donosi se u roku od 30 dana od dana podnošenja iste, kao i da se, ukoliko se inicijativa ne prihvati, vanredni Kongres mora održati najkasnije u roku od dva mjeseca od dana donošenja odluke, dok je Generalno vijeće, ako ocijeni da ne postoje razlozi za sazivanje vanrednog Kongresa, dužno da organizuje javnu raspravu po tom pitanju među članicama i na osnovu izraženih stavova u javnoj raspravi donese konačnu odluku, a Odluku o sazivanju vanrednog Kongresa, izboru delegata i dnevnom redu donosi Generalno vijeće u roku od dva mjeseca od podnošenja zahtjeva (član 16), da Kongres usvaja Izvještaj o radu, donosi Program i Statut, bira i razrješava predsjednika, članove Generalnog vijeća, Nadzornog odbora i Statutarne komisije, odlučuje o prestanku rada Saveza sindikata i rješava o inicijativama, molbama i žalbama članova organa sindikata i Saveza (član 17), da Generalno vijeće Saveza sindikata u toku mandata bira predsjednika, potpredsjednike, članove Nadzornog odbora i Statutarne komisije, te usklađuje i mijenja odredbe ovog statuta do nivoa 1/3 između dva Kongresa (član 19. tač. 5. i 11), dok je osporenim dijelom člana 20. stav 1. utvrđeno da je Predsjedništvo Saveza sindikata organ kojeg verifikuje Generalno vijeće. Osporenim članom 20. stav 2. alineja 6. propisano je da Predsjedništvo donosi finansijski plan i usvaja završni račun, a članom 67. da ovaj statut stupa na snagu danom donošenja.

            Osporene izmjene i dopune Statuta Saveza sindikata Republike Srpske broj: 05-655-1/18 usvojilo je, 11. maja 2018. godine, Generalno vijeće Saveza sindikata Republike Srpske na osnovu člana 19. Statuta Saveza sindikata Republike Srpske, a u vezi sa članom 65. ovog statuta. 

Ustavom Republike Srpske je utvrđeno: da se ustavno uređenje Republike temelji, između ostalog, na vladavini prava, te na parlamentarnoj demokratiji i podjeli vlasti (član 5. stav 1. alineje 4. i 7), da je zajemčena sloboda sindikalnog organizovanja i djelovanja (član 41), da Republika uređuje i obezbjeđuje, između ostalog, pravni položaj preduzeća i drugih organizacija, njihovih udruženja i komora (tačka 6. Amandmana XXXII na Ustav, kojim je zamijenjen član 68. Ustava), da se državna vlast u Republici organizuje na načelu podjele vlasti (član 69. stav 1), da propisi i drugi opšti akti moraju biti u saglasnosti sa zakonom (član 108. stav 2), da zakoni, drugi propisi i opšti akti stupaju na snagu najranije osmog dana od dana objavljivanja, osim ako iz naročito opravdanih razloga nije predviđeno da ranije stupe na snagu (član 109. stav 1).

Sud je, takođe, uzeo u obzir da je Zakonom o udruženjima i fondacijama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 51/01 i 42/05) (u daljem tekstu: Zakon), koji je relevantan za ocjenu zakonitosti osporenog statuta, propisano: da Statut udruženja sadrži odredbe kojima se uređuju organi udruženja, način njihovog izbora i opoziva, ovlašćenja, kvorum i pravila glasanja, uključujući i specifična pitanja o kojima se odlučuje kvalifikovanom većinom, trajanje njihovog mandata, postupak za sazivanje skupštine, način podnošenja finansijskog izvještaja i izvještaja o radu, postupak za izmjenu i dopunu statuta; ovlašćenje i način donošenja drugih opštih akata (član 12. stav 1. al. 5, 6. i 8), da je skupština obavezni organ udruženja, ta da, ako statutom nije drugačije uređeno, skupštinu čine svi članovi udruženja sa jednakim pravom glasa, kao i da se statutom udruženja mogu predvidjeti i drugi organi (član 15. st. 1, 2. i 3), da Skupština udruženja donosi statut, njegove izmjene i dopune i druge akte određene statutom, bira i razrješava dužnosti članove upravnog odbora ili lice ovlašćeno za zastupanje, pregleda i potvrđuje finansijski izvještaj o radu pripremljen od strane upravnog odbora ili lica ovlašćenog za zastupanje, odlučuje o drugim pitanjima koja nisu u nadležnosti drugog organa (član 16. al. 1, 4, 5. i 6), da upravni odbor ili lice ovlašćeno za zastupanje priprema sjednice skupštine, priprema i predlaže izmjene statuta i drugih akata koje donosi skupština, sprovodi politiku, zaključke i druge odluke donesene od strane skupštine, upravlja imovinom udruženja, podnosi finansijski izvještaj i izvještaj o radu udruženja, vrši druge poslove određene statutom (član 17), da sa odedbe ovog zakona shodno primjenjuju na saveze i druge oblike povezivanja udruženja i fondacija (član 51. stav 2).    

Zakonom o radu („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 1/16 i 66/18) propisano je da sindikat, u smislu ovog zakona, jeste samostalna, demokratska i nezavisna organizacija radnika u koju se oni dobrovoljno udružuju radi zastupanja, predstavljanja, unapređivanja i zaštite svojih profesionalnih, radnih, ekonomskih, socijalnih, kulturnih i drugih pojedinačnih i kolektivnih prava i interesa (član 6. stav 1).

Pored ovoga, Sud je imao u vidu i odredbe čl. 19, 20, 21. i 22. Statuta kojima su uređene nadležnosti Generalnog vijeća, Predsjedništva, Nadzornog odbora i Statutarne komisije Saveza sindikata Repulike Srpske.

Takođe, Sud je konstatovao da je Skupština Sindikata uprave Republike Srpske, na Prvoj vanrednoj sjednici, održanoj 24. februara 2018. godine, donijela Odluku o istupanju Sindikata uprave Republike Srpske iz Saveza sindikata Republike Srpske broj: 01-1-6/18 („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 19/18), te da ova činjenica nije od značaja za rješavanje konkretne ustavnopravne stvari.

Iako u samom aktu nije naznačeno da je Statut donio Kongres Saveza sindikata Republike Srpske, Sud je, na osnovu dokumentacije kao i navoda iz odgovora Saveza sindikata na datu inicijativu, konstatovao da ova činjenica nije sporna.

Imajući u vidu član 15. Statuta, kojim je, između ostalog, utvrđen sastav Kongresa, kao i odredbu člana 15. Zakona o udruženjima i fondacijama Republike Srpske (u daljem tekstu: Zakon), koji dozvoljava da se statutom udruženja uredi drugačije od opšteg pravila da skupštinu čine svi članovi udruženja, Sud je, prevashodno, utvrdio da je Kongres predstavničko tijelo članstva Saveza sindikata. S obzirom na navedeno, Sud je stanovišta da, u kontekstu statutarnog regulisanja, Kongres Saveza sindikata odgovara pojmu skupštine udruženja kako je definiše član 15. Zakona, zbog čega je, u skladu sa članom 16. alineja 1. Zakona, Kongres bio ovlašćen da donese osporeni statut.

Međutim, imajući u vidu navedene ustavne i zakonske odredbe Sud je utvrdio da je donosilac osporenog akta prekoračio granice svojih ovlašćenja  utvrđujući u članu 19. alineja 5. Statuta nadležnost Generalnog vijeća Saveza sindikata da, u toku mandata bira predsjednika, potpredsjednike i članove Statutarne komisije. Naime, članom 22. Statuta donosilac osporenog akta je Statutarnoj komisiji Saveza povjerio ovlašćenje upravnog odbora udruženja da priprema i predlaže izmjene Statuta (član 17. alineja 2. Zakona). Ovakvo propisivanje je, prema ocjeni Suda, u skladu sa odredbom člana 15. stav 3. Zakona, prema kojoj se statutom udruženja mogu predvidjeti drugi organi. Međutim, budući da je Statutarnoj komisiji donosilac osporenog akta prenio ovlašćenje iz domena nadležnosti oragana upravljanja, koji prema Zakonu bira neposredno skupština, Sud je stanovišta da Kongres nije imao zakonsko ovlašćenje da imenovanja u Statutarnu komisiju izmjesti van svoje ingerencije, tj. da ga povjeri Generalnom vijeću Saveza sindikata.  

Isto tako, Sud je utvrdio da je donosilac osporenog akta postupao različito od svojih zakonskih ovlašćenja utvrđujući u članu 19. alineja 11. Statuta nadležnost Generalnog vijeća Saveza sindikata da, između dva kongresa, usklađuje i mijenja odredbe ovog statuta do nivoa 1/3. Na ovaj način donosilac Statuta je podzakonskim opštim aktom, disponirao izvornim zakonskim ingerencijama skupštine, čime  je normirao drugačije u odnosu na član 16. stav 1. Zakona, prema kome je u isključivoj nadležnosti skupštine udruženja, u konkretnom slučaju Kongresa, da, između ostalog, donosi izmjene statuta.

Takođe, donosilac osporenog akta je, prema ocjeni Suda, propisujući kao u članu 20. stav 2. alineja 6. Statuta, u dijelu kojim je Predsjedništvu Saveza povjereno da usvaja završni račun, normirao suprotno Zakonu. Prema stanovištu Suda, Predsjedništvo Saveza sindikata je, u smislu njegovih statutarnih ingerencija, organ upravljanja Saveza te je, kada su ovlašćenja ovog organa u pitanju, relevantno propisivanje člana 17. Zakona, kojim je, između ostalog, predviđeno da upravni odbor tj. organ upravljanja udruženja, podnosi finansijski izvještaj, koji pregleda i potvrđuje skupština udruženja (član 16. alineja 5. Zakona). S obzirom na to da Zakon dozvoljava da upravni odbor udruženja isključivo podnosi, odnosno priprema finansijski izvještaj, a da ga potvrđuje skupština, u konkretnom slučaju Kongres, osporeno propisivanje prema kome Predsjedništvo Saveza usvaja završni račun, nije u skladu sa zakonskim odredbama.

Budući da iz izloženog proizlazi da se propisivanjem iz člana 19. alineja 5, u dijelu koji glasi „i Statutarne komisije“, kao i propisivanjem iz člana 19. alineja 11, te člana 20. stav 2. alineja 6. Statuta, u dijelu koji glasi „i usvaja završni račun”, ne razrađuju pojedine odredbe Zakona, Sud je utvrdio da su navedene odredbe suprotne principu iz člana 108. stav 2. Ustava. Navedene statutarne odredbe nemaju pravni osnov u hijerarhijski višem zakonskom aktu, zbog čega nisu u funkciji provođenja zakona, te iz njih ne mogu proisticati prava i obaveze subjekata prava. Sud je utvrdio da je, normirajući na ovaj način donosilac osporenog statuta postupio suprotno zajemčenom načelu vladavine prava iz člana 5. stav 1. alineja 4. Ustava, načelu podjele vlasti iz člana 5. stav 1. alineja 7. Ustava i člana 69. Ustava.

Nadalje, Sud je imao u vidu da u skladu sa članom 109. stav 1. Ustava, zakoni, drugi propisi i opšti akti stupaju na snagu najranije osmog dana od dana objavljivanja, osim ako iz naročito opravdanih razloga nije predviđeno da ranije stupe na snagu. Imajući u vidu da iz ove ustavne odredbe proizlazi da opšti akt ne može stupiti na pravnu snagu prije objavljivanja, a da je osporenom odredbom člana 67. Statuta propisano da on stupa na pravnu snagu danom donošenja, dakle i prije njegovog objavljivanja, Sud je ocijenio da ta odredba nije u saglasnosti sa Ustavom. Inače, iz podneska Saveza sindikata Republike Srpske od 21. maja 2018. godine proizlazi da je ovaj statut objavljen na njihovoj oglasnoj ploči i internet stranici.

            Takođe, imajući u vidu da je Sud ocijenio da je Kongres Saveza sindikata raspolagao svojim ingerencijama suprotno članu 16. stav 1. Zakona kada je ovlastio Generalno vijeće Saveza sindikata da, između dva kongresa, usklađuje i mijenja odredbe Statuta do nivoa 1/3 (član 19. alineja 11. Statuta), Sud je utvrdio da je Izmjene i dopune Statuta Saveza sindikata Republike Srpske broj: 05-655-1/18 od 11. maja 2018. godine donio nenadležan organ, zbog čega ovaj opšti akt u cjelini nije saglasan sa Zakonom. Uzimajući u obzir da prema članu 108. Ustava zakoni, statuti, drugi propisi i opšti akti moraju biti u saglasnosti sa Ustavom, kao i da propisi i drugi opšti akti moraju biti u saglasnosti sa zakonom, Sud je utvrdio da osporene izmjene i dopune Statuta nisu u skladu sa Ustavom.

Budući da su osporene izmjene i dopune Statuta u cjelini nesaglasne sa Ustavom i Zakonom, Sud nije posebno odlučivao o ustavnosti i zakonitosti pojedinih odredaba ovog opšteg akta.

Pored ovoga, Sud je utvrdio da je, u skladu sa članom 12. stav 1. alineja 5. Zakona, donosilac osporenog statuta bio ovlašćen da propisujući na način kao u čl. 15. i 16. Statuta, utvrdi sastav, te način sazivanja Kongresa, odnosno vanrednog Kongresa. U pogledu navoda iz inicijative prema kojima, shodno članu 15. Statuta, ovaj opšti akt uvijek donosi saziv Kongresa kojem nije istekao mandat, Sud je utvrdio da ovaj prigovor nije relevantan za odlučivanje u ovoj ustavnopravnoj stvari.

Imajući u vidu da nadležnosti Kongresa iz osporenog člana 17. Statuta ne sadrže nijednu izvornu zakonsku nadležnosti nekog drugog organa Saveza, Sud je utvrdio da nisu osnovani navodi iz inicijative o neustavnosti odnosno nezakonitosti ovog člana Statuta. U ovom smislu, propisujući na osporeni način donosilac Statuta je postupio saglasno odredbi iz člana 16. alineja 6. Zakona prema kome je u nadležnosti skupštine udruženja da odlučuje o drugim pitanjima koja nisu u nadležnosti drugih organa. Pored ovoga, navodi prema kome se članom 17. Statuta derogiraju nadležnosti Generalnog vijeća iz člana 18. tog opšteg akta nisu od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnopravnoj stvari, jer, saglasno članu 115. Ustava, nije u nadležnosti Ustavnog suda da cijeni međusobni odnos odredaba opštih akata, pa tako ni međusobni odnos odredaba osporenog statuta. S obzirom na izloženo Sud je utvrdio da se donosilac Statuta kretao u okviru svojih nadležnosti propisujući na način kao u osporenim članovima 15, 16. i 17. Statuta.

Isto tako, prema ocjeni Suda, nisu osnovani navodi davaoca inicijative o nesaglasnosti člana 19. alineja 5. Statuta u dijelu kojim je propisana nadležnost Generalnog vijeća Saveza da bira predsjednika, potpredsjednike  i članove Nadzornog odbora Saveza, sa članom 16. Zakona. Imajući u vidu da prema članu 21. Statuta Nadzorni odbor nema ingerencije organa upravljanja,  Sud je utvrdio da ne postoji zakonska obaveza da isključivo skupština udruženja, u konkretnom slučaju Kongres, vrši predmetna imenovanja, tj. da nema mjesta primjeni člana 16. Zakona kada je izbor rukovodstva, odnosno članstva ovog organa u pitanju. S obzirom na to da apstraktna ocjena ustavnosti, u skladu sa članom 115. Ustava, podrazumijeva ocjenu usaglašenosti odredaba hijerarhijski nižih opštih akata sa hijerarhijski višim opštim aktima, Sud je utvrdio da nije u njegovoj nadležnosti da razmatra navode prema kojima propisivanje iz člana 19. alineja 5. Statuta nije u skladu sa članom 17. ovog akta.

U ovom smislu, nije u nadležnosti Suda ni da razmatra navode o  nesaglasnosti člana 20. stav 1. Statuta u  dijelu koji glasi „Predsjedništvo Saveza sindikata je organ kojeg verifikuje Generalno vijeće“, sa propisivanjem iz člana 14. Statuta.

Takođe, Sud je utvrdio da je donosilac osporenog akta postupao saglasno članu 12. stav 1. alineja 6. Zakona i kada je u članu 20. stav 2. alineja 6. propisao da Predsjedništvo Saveza sindikata donosi finansijski plan. Kako je Predsjedništvo organ upravljanja Saveza, Kongres je, prema ocjeni Suda, propisao i saglasno članu 17. Zakona kojim je, između ostalog, predviđeno da upravni odbor udruženja, pored taksativno nabrojanih poslova, vrši i druge poslove određene Statutom. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da nadležnost za donošenje finansijskog plana Zakonom nije povjerena određenom drugom organu udruženja, Sud je mišljenja da se Kongres kretao u okviru svojih ovlašćenja kada je ovo ovlašćenje povjerio Predsjedništvu.

            Pored navedenog, Sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju nisu stekli uslovi za primjenu člana 71. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske.

S obzirom na to da je u toku prethodnog postupka pravno stanje potpuno utvrđeno i da prikupljeni podaci pružaju pouzdan osnov za odlučivanje, Sud je, na osnovu člana 40. stav 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske, u ovom predmetu odlučio bez donošenja rješenja o pokretanju postupka.

Na osnovu izloženog Sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Milenko Arapović, Vojin Bojanić, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, prof. dr Duško Medić, Irena Mojović, prof. dr Marko Rajčević i akademik prof. dr Snežana Savić.

Broj: U-77/17

26. septembra 2018. godine 

 

PREDSJEDNIK

USTAVNOG SUDA

Mr Džerard Selman, s.r.

 

                                                                           Aneks

               Izdvojeno mišljenje sudije akademika prof. dr Snežane Savić na 

                          Odluku Ustavnog suda Republike Srpske   broj U-77/17

 

          U skladu sa članom 31. st. 5. i 6. Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 114/12, 29/13 i 90/14), s obzirom na glasanje suprotno većinskom, a saglasno svom ranije zauzetom stavu u ovakvoj vrsti predmeta, izdvajam mišljenje jer smatram da osporeni Statut Saveza sindikata Republike Srpske br.05-782/09 od 2.7.2009. godine, u cjelini, sa formalno - pravnog aspekta, nije u skladu sa Ustavom.

         Navedenu odluku Suda podržavam samo dijelom i to u odnosu na odlučenje u pogledu Izmjena i dopuna Statuta  Saveza sindikata Republike Srpske br. 05-655-1/18 od 11. 5. 2018. godine. U ostalom dijelu, ne slažem se sa istom.

          Većinskom odlukom Ustavnog suda Republike Srpske, između ostalog,  utvrđeno je da član 67. osporenog statuta nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske.

          Za razliku od ranijeg stava Suda, kada se u obrazloženju ovakvih odluka navodilo da su akti doneseni suprotno odredbama člana 109. Ustava, sa formalno - pravnog aspekta, u cjelini neustavni, u obrazloženju navedene odluke konstatuje se da je „...Sud imao u vidu da u skladu sa članom 109. stav 1. Ustava Republike Srpske  zakoni, drugi propisi i opšti akti stupaju na snagu najranije osmog dana od dana objavljivanja, osim ako iz naročito opravdanih razloga nije predviđeno da ranije stupe na snagu. Imajući u vidu da iz ove ustavne odredbe proizlazi da opšti akt ne može  stupiti na pravnu snagu prije objavljivanja, a da je osporenom odredbom člana 67. Statuta propisano da on stupa na pravnu snagu danom donošenja, dakle i prije njegovog objavljivanja, Sud je ocijenio,  da ta odredba nije u saglasnosti sa Ustavom. Inače, iz podneska Saveza sindikata Republike Srpske od 21. maja 2018. godine proizlazi da je ovaj statut objavljen na njihovoj oglasnoj ploči i internet stranici.“

          U navedenom predmetu podnosilac inicijative osporava predmetni  akt u cjelini  jer je članom 67. propisano da ovaj akt stupa na snagu danom donošenja, što nije u skladu sa članom 109. Ustava Republike Srpske. Slijedom izloženog, predlaže da Sud, nakon provedenog postupka, utvrdi da osporeni Statut nije važeći pravni akt u pravnom poretku Republike Srpske jer nije stupio na snagu u skladu sa ustavnim odredbama.

          Stav Ustavnog suda u pogledu ovakvih povreda Ustava, do promjene stava Suda do koje je došlo na sjednici održanoj 28.11. 2016. godine, kako je već navedeno, bio je da se radi o aktima koji su, u pogledu svoje forme, u cjelini neustavni, što je, po mom mišljenju, bio ispravan stav Suda. Odluka Ustavnog suda u navedenom predmetu, bazirana na promjeni stava Suda u odnosu na dotadašnju praksu, nema pravne posljedice jer utvrđivanjem neustavnosti samo ovog člana osporenog akta, on, iako neustavan, bez te konkretne norme, koja prestaje važiti objavljivanjem odluke Ustavnog suda, ostaje u pravnom životu, odnosno u pravnom poretku Republike Srpske, dakle uprkos  povredi odredaba člana 109. Ustava.Ovakva povreda Ustava ne može se otkloniti samo kasacijom te norme niti se takvom odlukom pravni akt može učiniti ustavnim.

       Naime, pravni akt je zakonit (ustavan) ako su mu  oblik (forma) i sadržina (materija) u skladu sa višim pravnim aktom, u ovom slučaju sa Ustavom. Formalno nezakonitim odnosno neustavnim smatra se pravni akt koji je donesen od strane nenadležnog organa;  povredom odredaba o postupku za njegovo donošenje ili, pak, s neodgovarajućim spoljnim izrazom (materijalizacijom). Obrnuto, ako je pravni akt donesen od nadležnog organa, po propisanoj proceduri i materijalizovan je na propisani način, taj pravni akt je formalno zakonit, odnosno ustavan. Materijalizacija pravnog akta sastoji se u preduzimanju materijalnih, tj. tjelesnih radnji ili upotrebi drugih sredstava kojima se akt izražava i čini trajnijim. Najčešće se ispoljava jezikom, ali to mogu biti i drugi materijalni znaci podesni za čulno opažanje i razumijevanje njegove sadržine. Saopštavanje prava, posebno određenih opštih pravnih akata, znači da se ono u pisanom obliku objavljuje u službenim izdanjima u autentičnom tekstu, štampom ili drugim informativnim načinima. Dakle, bitno sredstvo za upoznavanje svih subjekata (adresata) sa pravnim normama koje se na njih odnose jeste praksa civilizovanih pravnih poredaka da svi opšti akti stupaju na snagu tek nakon objavljivanja i nakon proteka određenog broja dana od dana objavljivanja (vacatio legis). Izuzeci od te prakse - a to znači stupanje na snagu pravnih akata (i normi u njima) samog dana objavljivanja ili čak retroaktivno, a dakako i stupanje na snagu akata koji nisu objavljeni, može biti dozvoljeno samo iz posebno opravdanih razloga. I etički i logički zahtjev  je da se od nekoga može nešto zahtijevati samo ako se prethodno upozna sa određenim zahtjevom.

      U pravnoj teoriji se smatra da akt objavljivanja u sebi sadrži više pravno relevantnih momenata. Prije svega, putem objavljivanja, subjekti na koje se opšti pravni akt odnosi saznaju njegovu sdržinu i pravni režim koji on donosi. Sa druge strane, pravni poredak poznaje i primjenjuje opšte pravilo po kome neznanje zakona (prava) nikoga ne opravdava, jer kada bi bilo drugačije pravo ne bi bilo efikasno u svojoj primjeni.

       Dakle, neobjavljivanje opštih pravnih akata prije stupanja na snagu kao i stupanje na snagu na drugačiji način, u odnosu na ustavom i zakonom propisan način, povlači njihovu neustavnost, odnosno nezakonitost. S obzirom na činjenicu da je ovaj čin sastavni dio materijalizacije pravnog akta, kao elementa njegove forme, to je i logično. Stoga, Ustavni sud mora biti taj koji će svojom odlukom utvrditi ovakvu povredu načela ustavnosti i zakonitosti te na taj način takve pravne akte eliminisati iz pravnog poretka. Kao što je neustavan onaj pravni akt koji je donio nenadležan državni ili neki drugi organ, onaj pravni akt koji nije donesen prema pravilima postupka, unaprijed propisanim, tako je neustavan i onaj pravni akt koji nije objavljen prije stupanja na snagu, nije objavljen uopšte ili nije stupio na snagu na način propisan ustavom odnosno zakonom.    

       Proglašavanjem  neustavnom samo odredbe o stupanju na snagu, kao u ovom slučaju, ostavlja se na snazi defektan pravni akt, a ova odluka Ustavnog suda ima samo utvrđujući karakter iako ona treba da, iz ovih razloga, izričito eliminiše neustavni pravni akt iz pravnog poretka, tako da se ovaj više ne može primjeniti. Kasacija neustavnih pravnih akata zbog formalnih nedostataka obavezno vodi stavljanju van snage akta u cjelini, dok kasacija iz materijalnih razloga obuhvata ili može da obuhvati samo osporene odredbe, što je opšti stav pravne teorije i nauke ustavnog prava.Iz naprijed navedenih razloga ne podržavam odluku u dijelu odlučenja o svim ostalim članovima Statuta.

 

Banjaluka, 27. 9. 2018. godine                                                        S U D I J A

                                                                                        Akademik prof. dr Snežana Savić, s.r.