Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 37. stav 1. tačka g),  člana 60. stav 1. tačka d) i člana 61. stav 1. tačka d) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj  22. maja 2019. godine,  d o n i o   j e

ODLUKU

          Odbija se prijedlog za utvrđivanje neustavnosti člana 107. stav 1. tačka 2. Zakona o srednjem obrazovanju i vaspitanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj  41/18), u dijelu koji glasi " ...ukoliko ne iziskuje dodatne troškove prevoza".

          Odbacuje se  prijedlog za utvrđivanje neustavnosti člana 114. stav 1. tačka 2) Zakona o osnovnom vaspitanju i obrazovanju  („Službeni glasnik Republike Srpske“ br.  44/17 i 31/18), u dijelu koji glasi " ...ukoliko ne iziskuje dodatne troškove prevoza".

O  b  r  a  z  l  o  ž  e nj e

          Sindikat obrazovanja, nauke i kulture Republike Srpske  prijedlogom je pokrenuo postupak za utvrđivanje  neustavnosti člana 114. stav 1. tačka 2) Zakona o osnovnom vaspitanju i obrazovanju  („Službeni glasnik Republike Srpske“ br.  44/17 i 31/18) i člana 107. stav 1. tačka 2. Zakona o srednjem obrazovanju i vaspitanju  („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj  41/18). Iz navoda kojim se obrazlaže osporavanje odredbi člana 114. stav 1. tačka 2) Zakona o osnovnom vaspitanju i obrazovanju i člana 107. stav 1. tačka 2. Zakona o srednjem obrazovanju i vaspitanju proizlazi da predlagač osporava navedene zakonske odredbe samo u dijelu koji glasi "...ukoliko ne iziskuje dodatne troškove prevoza". Po mišljenju predlagača osporene zakonske odredbe u pomenutom dijelu nisu u saglasnosti, prije svega,  sa članom 10. Ustava Republike Srpske jer jednu kategoriju zaposlenih (nastavnike koji su, kao djelimični ili potpuni tehnološki višak, upućeni na rad u drugu školu) stavljaju u neravnopravan položaj u odnosu na sve ostale zaposlene, ali ni sa članom 12. stav 1. tačka 1, članom 22. stav 1. tač. 2. i 3, članom 132. stav 1. tačka 2. i članom 173. stav 5.  Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/16), članom 21. Zakona o platama zaposlenih u oblasti prosvjete i kulture Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 31/14 i 116/16), te članom 29. stav 2. Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti prosvjete i kulture Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 70/16). U prijedlogu se, takođe, ukazuje na primjenu osporenih zakonskih odredbi, odnosno na obavezu nastavnika  na koje se odnose osporene zakonske odrebe da potpišu izjavu kojom se odriču potraživanja troškova prevoza što je, po mišljenju predlagača, u suprotnosti sa članom 14. stav 2. Ustava, kojim je zabranjeno i kažnjivo svako iznuđivanje priznanja i izjava.

         Narodna skupština Republike Srpske nije dostavila odgovor na navode iz prijedloga.

         Prema osporenom članu 114. stav 1. tačka 2. Zakona o osnovnom vaspitanju i obrazovanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br.  44/17 i 31/18), prije raspisivanja konkursa za popunu upražnjenog radnog mjesta za radnike iz člana 113. stav 1. ovog zakona, sa punim ili nepunim radnim vremenom, direktor je dužan rasporediti nastavnika škole sa područja aktiva direktora za čijim radom je djelimično ili potpuno prestala potreba u drugoj školi, ukoliko ne iziskuje dodante troškove prevoza.

         Prema osporenom članu 107. stav 1. tačka 2. Zakona o srednjem obrazovanju i vaspitanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 41/18), prije raspisivanja konkursa za popunu upražnjenog radnog mjesta za radnike iz člana 106. stav 1. ovog zakona, sa punim ili nepunim radnim vremenom, direktor je dužan rasporediti nastavnika škole sa područja aktiva direktora za čijim radom je djelimično ili potpuno prestala potreba u drugoj školi, ukoliko ne iziskuje dodatne troškove prevoza.

         Odredbama Ustava Republike Srpske u odnosu na koje je osporena ustavnost  navedenih odredaba Zakona o osnovnom vaspitanju i obrazovanju i Zakona o srednjem obrazovanju i vaspitanju utvrđeno je: da su građani Republike ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, jednaki pred zakonom i uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo (član 10), te da je zabranjeno i kažnjivo svako iznuđivanje priznanja i izjava (član 14. stav 2).

         Ustav u drugim odredbama koje su, po ocjeni Suda, od značaja za ocjenu ustavnosti navedenih zakonskih odredbi utvrđuje: da svako ima pravo na rad i slobodu rada, te da je svako slobodan u izboru zanimanja i zaposlenja i pod jednakim uslovima mu je dostupno radno mjesto i funkcija (član 39. st. 1. i 3), te da Republika uređuje i obezbjeđuje sistem javnih službi, radne odnose i zapošljavanje, te obrazovanje  (tač. 11. i 12. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske kojim je zamijenjen član 68. Ustava).

           Pored navedenih ustavnih odredbi, Ustavni sud Republike Srpske je imao u vidu da je, u ranije vođenom postupku, ocjenjivao  ustavnost odredbe člana 114. stav 1. tačka 2) Zakona o osnovnom vaspitanju i obrazovanju  u dijelu koji glasi: "...ukoliko ne iziskuje dodatne troškove prevoza" i donio Rješenje broj: U-33/18 ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 28/19)  kojim nije prihvatio inicijativu za ocjenjivanje ustavnosti  ovog člana Zakona  u navedenom dijelu ističući u obrazloženju, pored ostalog: "da je  zakonodavac bio ovlašćen da nepostojanjem dodatnih troškova prevoza uslovi obavezu direktora da na upražnjeno radno mjesto nastavnika, prije raspisivanja konkursa za popunu ovog radnog mjesta, rasporedi nastavnika škole sa područja aktiva direktora za čijim radom je djelimično ili potpuno prestala potreba u drugoj školi; da je osporenim propisivanjem obezbijedio ravnotežu između interesa nastavnika za čijim radom je djelimično ili potpuno prestala potreba i društvenog interesa koji podrazumijeva očuvanje planiranog budžetskog okvira; da se osporeno propisivanje, saglasno članu 10. Ustava, na jednak način odnosi na sva lica koja se nalaze u istim ili sličnim pravnim situacijama, čime su stvorene pretpostavke za njihov ravnopravan tretman u praksi; da se osporena odredba ne može dovesti u vezu sa garancijama iz člana 14. stav 2. Ustava budući da njome nije ni propisano ovlašćenje poslodavcu da od nastavnika zahtijeva izjavu kojom se odriče prava na potraživanje troškova prevoza, niti su ova lica obavezana na davanje predmetne izjave, te da, saglasno članu 115. Ustava, Sud nije nadležan da ocjenjuje evenutalnu zloupotrebu u primjeni osporene zakonske odredbe u pojedinačnim slučajevima, kao ni međusobnu saglasnost opštih akata iste pravne snage, niti saglasnost hijerarhijski viših sa hijerarhijski nižim opštim aktima".

          Polazeći od izloženog Sud je ocijenio da ni odredba člana 107. stav 1. tačka 2. Zakona o srednjem obrazovanju i vaspitanju, u dijelu koji glasi   " ...ukoliko ne iziskuje dodatne troškove prevoza" nije nesaglasna sa Ustavom. Navedeno iz razloga što se ranije zauzeti stav ovog suda u pogledu propisivanja iz člana 114. stav 1. tačka 2) Zakona o osnovnom vaspitanju i obrazovanju,  u dijelu koji glasi: "...ukoliko ne iziskuje dodatne troškove prevoza" odnosi i na osporeno propisivanje iz člana 107. stav 1. tačka 2. Zakona o srednjem obrazovanju i vaspitanju u dijelu koji glasi " ...ukoliko ne iziskuje dodatne troškove prevoza". Po ocjeni Suda,  zakonodavac je Ustavom bio ovlašćen da Zakonom o srednjem obrazovanju i vaspitanju uredi djelatnost srednjeg obrazovanja i vaspitanja kao dio jedinstvenog sistema obrazovanja Republike Srpske, a u okviru toga da nepostojanjem dodatnih troškova prevoza uslovi obavezu direktora da na upražnjeno radno mjesto nastavnika, prije raspisivanja konkursa za popunu ovog radnog mjesta, rasporedi nastavnika škole sa područja aktiva direktora za čijim radom je djelimično ili potpuno prestala potreba u drugoj školi i da na način predviđen navedenom  zakonskom odredbom obezbijedi ravnotežu između interesa nastavnika za čijim je radom djelimično ili potpuno prestala potreba i društvenog interesa koji podrazumijeva očuvanje planiranog budžetskog okvira. Pored toga, po ocjeni Suda, osporena odredba ovog zakona se, iz istih razloga,  ne može dovesti u pitanje u odnosu na ustavno načelo ravnopravnosti iz člana 10. Ustava, jer se na jednak način odnosi na sva lica koja se nalaze u istim ili sličnim situacijama, čime su stvorene pretpostavke za njihov ravnopravan tretman u praksi, kao ni u odnosu na član 14. stav 2. Ustava, budući da ni ona ne propisuje ovlašćenje poslodavcu da od nastavnika zahtijeva izjavu kojom se odriče prava na potraživanje troškova prevoza, niti su ova lica obavezana na davanje predmetne izjave.

         Navode predlagača da postoji nesaglasnost osporenog zakonskog rješenja sa odredbama Zakona o  radu i Zakona o platama zaposlenih u oblasti prosvjete i kulture Republike Srpske te Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti prosvjete i kulture Republike Srpske, Sud nije ocjenjivao jer, na osnovu člana 115. Ustava, nije nadležan da ocjenjuje međusobnu saglasnost zakona, kao ni saglasnost zakona sa aktima niže pravne snage.

          Imajući u vidu navedeno Sud je, na osnovu člana 60. stav 1. tačka d) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12) odbio prijedlog za utvrđivanje neustavnosti člana 107. stav 1. tačka 2. Zakona o srednjem obrazovanju i vaspitanju, te na osnovu člana 37. stav 1. tačka g) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske odbacio prijedlog za utvrđivanje neustavnosti  člana 114. stav 1. tačka 2) Zakona o osnovnom vaspitanju i obrazovanju  („Službeni glasnik Republike Srpske“ br.  44/17 i 31/18), u dijelu koji glasi" ...ukoliko ne iziskuje dodatne troškove prevoza" jer je već odlučivao o istoj stvari.

         Na osnovu izloženog  odlučeno je kao u  izreci ove odluke.

        Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Milenko Arapović, Vojin Bojanić, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, prof. dr Duško Medić, Irena Mojović, prof. dr Marko Rajčević i akademik prof. dr Snežana Savić.

IRENA MOJOVIĆ, sudija Ustavnog suda Republike Srpske

Na osnovu odredbi člana 14. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske ( „Službeni glasnik Republike Srpske“  broj 104/11 i 92/12) i člana 31. stav 4. i 5. Poslovnika o radu  Ustavnog suda Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 114/12. 29/13 i 90/14), dajem

IZDVOJENO MIŠLjENjE

Na Odluku Ustavnog suda Republike Srpske broj U- 59/18 od 22.5.2019.godine kojom je u stavu 1. izreke odbijen prijedlog  za ocjenjivanje ustavnosti odredbe člana 107. stav 1. tačka 2. Zakona o srednjem obrazovanju  i vaspitanju (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 41/18) u dijelu koji glasi : “ ukoliko ne iziskuje dodatne  troškove prevoza“.  

Nakon glasanja  protiv Odluke, izdvojila sam  svoje mišljenje kako slijedi:

Prvim stavom  izreke Odluke odbijen je prijedlog Sindikata obrazovanja, nauke i kulture Republike Srpske za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti dijela odredbe člana 107. stav 1. tačka 2. Zakona o srednjem obrazovanju  i vaspitanju (u daljem tekstu: Zakon), kojom je propisano, između ostalog, da je direktor srednje škole prije raspisivanja konkursa za popunu upražnjenog radnog mjesta nastavnika sa punim ili nepunim radnim vremenom, dužan rasporediti nastavnika sa područja aktiva direktora za čijim radom je djelimično ili potpuno prestala potreba u drugoj školi, ukoliko ne iziskuje dodatne troškove prevoza. Prijedlogom je osporen samo uslov da raspoređivanje ne iziskuje dodatne troškove prevoza.

Mišljenja sam da je propisivanjem navedenog uslova zakonodavac doveo u neravnopravan položaj nastavnike koji su u postupku raspoređivanja u odnosu na nastavnike koji  rade u školi sa područja aktiva direktora ili koji se zaposle po konkursu i imaju pravo na troškove prevoza prilikom dolaska na posao i vraćanja sa posla. Smatram da na pravo nastavnika na raspoređivanje ne smije uticati pravo na naknadu troškova prevoza. Pravo na troškove neraskidivo je vezano za radni odnos, a pravo iz radnog odnosa se ne može uslovljavati, pa ukoliko je nastavnik raspoređen, moraju mu ostati neokrnjena  prava iz radnog odnosa, između ostalog i pravo na naknadu troškova prevoza.

Ravnopravnost i jednakost garantovana članom 10. Ustava ne može se ocjenjivati  na osnovu identične situacije u kojoj se  međusobno nalaze  samo oni nastavnici koji se raspoređuju na navedeni način, jer nije odlučujuće da među samim ovim nastavnicima koji se raspoređuju nema diskriminacije. Ustavno načelo ravnopravnosti iz člana 10. Ustava jednako se odnosi na sva lica koja se nalaze u istim ili sličnim situacijama, pa je zakonodavac  dužan obezbijediti ravnopravan položaj  svim nastavnicima srednjih škola. Oni nastavnici, koji  se raspoređuju  jesu međusobno u istoj ili sličnoj situaciji, upravo zbog toga što po Zakonu samo njima škola ne plaća troškove prevoza, ali oni su upravo zbog toga u neravnopravnom položaju u odnosu na ostale radnike, uključujući i nastavnike, koji rade ili se po konkursu zaposle  u školi na području aktiva direktora i koji imaju pravo na naknadu troškova prevoza.

Ne mogu se složiti sa sljedećom ocjenom u Odluci: “Zakonodavac je Ustavom bio ovlašćen da Zakonom o srednjem obrazovanju i vaspitanju uredi djelatnost srednjeg obrazovanja i vaspitanja kao dio jedinstvenog sistema obrazovanja Republike Srpske, a u okviru toga da nepostojanjem dodatnih troškova prevoza uslovi obavezu direktora da na upražnjeno radno mjesto nastavnika, prije raspisivanja konkursa za popunu ovog radnog mjesta, rasporedi nastavnika škole sa područja aktiva direktora za čijim radom je djelimično ili potpuno prestala potreba u drugoj školi i da na taj način predviđen navedenom  zakonskom odredbom obezbijedi ravnotežu između interesa nastavnika za čijim radom je djelimično ili potpuno prestala potreba i društvenog interesa koji podrazumijeva očuvanje planiranog budžetskog okvira“.  

Smatram da nije osnovana ocjena Suda da je odlučujuće to što je na način predviđen osporenom zakonskom odredbom obezbijeđena ravnoteža između interesa nastavnika za čijim radom je djelimično ili potpuno prestala potreba i društvenog interesa koji podrazumijeva očuvanje planiranog budžetskog okvira. U slučaju da direktor nije u mogućnosti da rasporedi nastavnika i da se  radno mjesto nastavnika popuni na osnovu konkursa, taj nastavnik bi imao pravo na troškove prevoza,  pa bi se moglo zaključiti da  u tom slučaju  ne bi došla u pitanje ravnoteža interesa. Pitanje sredstava za obrazovanje, koje je ustavna nadležnost Republike prema tački 12. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske kojim je zamijenjen član 68. Ustava   i  koje je odredbom člana 2. stav 1. Zakona o srednjem obrazovanju, utvrđeno kao djelatnost od opšteg društvenog  interesa, rješava se budžetom. Treba imati u vidu da se prema odredbi člana 158. stav 3. tačka 12.  Zakona o srednjem obrazovanju  sredstva za troškove prevoza nastavnika, kao i ostalih radnika, obezbjeđuju iz budžeta jedinice lokalne samouprave jednako za sve radnike.

Imajući u vidu navedeno, može se zaključiti da Ustav Republike Srpske ne omogućava bilo kakvo, pa ni, kako je osporenom zakonskom odredbom propisano,  ograničenje ljudskog prava na ravnopravnost iz člana 10. Ustava, uključujući   nastavnike srednjih škola, čija je djelatnost od opšteg društvenog interesa i za koju djelatnost  se  sredstva  upravo obezbjeđuju iz  budžeta. Smatram da treba imati u vidu član 48. Ustava, prema kojem se prava i slobode zajamčeni ovim ustavom ne mogu oduzeti ni ograničiti (stav 1), kao i član  49.  Ustava, prema kojem  se zakonom može propisati način ostvarivanja pojedinih prava i sloboda samo kada je to neophodno za njihovo ostvarivanje (stav 2). Pravo na troškove prevoza imaju svi zaposleni radnici u srednjoj školi, pa se ne može to pravo ograničiti samo nastavnicima koji se raspoređuju   tako što bi raspoređivanje bilo uslovljeno troškovima prevoza, čime bi bilo ograničeno ljudsko  pravo na ravnopravnost i jednakost, koje  ograničenje  Ustav ne poznaje.

Mišljenja sam da pošto je propisivanjem kao u članu 107. stav 1. tačka 2. Zakona, prekršena garancija  iz člana 10. Ustava, da  osporeni dio zakonske odredbe nije u saglasnosti ni sa odredbom člana 108. stav 1. Ustava Republike Srpske, prema kojoj zakoni, propisi i drugi opšti akti moraju biti u saglasnosti  sa Ustavom, čime je povrijeđena i garancija vladavine prava iz člana 5. stav 1. alin 4. Ustava.

Sud je prilikom odlučivanja imao u vidu ranije rješenje broj U - 33/18 od 27.3.2019.godine kojim iz istih razloga nije prihvaćena  inicijativa  za ocjenjivanje ustavnosti odredbe člana 114. stav 1. tačka 2. Zakona o osnovnom vaspitanju i obrazovanju (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 44/17), pa napominjem da je ovo izdvojeno mišljenje dosljedno mom stavu izraženom prilikom  odlučivanja i glasanja i u  tom ranijem predmetu .

Banja Luka, 27.maj 2019.godine                                       IRENA MOJOVIĆ, sudija