Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 40. stav 5. i člana 60. stav 1. tačka a) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 24. novembra 2021. godine, d o n i o   j e

O D L U K U

            Utvrđuje se da član 247. stav 6. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike  Srpske" br.  58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) nije u saglasnosti s Ustavom Republike Srpske.

O b r a z l o ž e nj e

            Marko Kecman iz Prijedora dao je Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 247. stav 6. Zakona o parničnom postupku  ("Službeni glasnik Republike Srpske" br.  58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) (u daljem tekstu: Zakon). U inicijativi se, kao razlog osporavanja,  navodi da se osporenom zakonskom odredbom, koja daje ovlašćenje Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u postupku odlučivanja po reviziji, donosi određene odluke bez valjanog obrazloženja, krše načela vladavine prava i jednake pravne zaštite iz člana 5. stav 1. alineja 4. i čl. 10. i 16. Ustava Republike Srpske, te  dovodi u pitanje ostvarivanje ustavne uloge Vrhovnog suda koji, u smislu odredbe člana 123. Ustava, treba da obezbijedi jedinstvenu primjen Zakona. Obrazlažući navedeno davalac inicijative ukazuje, između ostalog, na značaj vanredne revizije koja se, kako navodi, može izjaviti samo zbog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena, dakle zbog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene Zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (član 237. stav 3. ovog zakona) i s tim u vezu dovodi ustavnu nadležnost Vrhovnog suda da obezbjeđuje jedinstvenu primjenu Zakona, odnosno obavezu da svojim odlukama ujednačava sudsku praksu  i na taj način doprinosi pravnoj sigurnosti, kao temeljnom principu vladavine prava. Pored toga, davalac inicijative ukazuje da je podnosilac vanredne revizije iz člana 237. stav 3. Zakona, a koja se odbacuje iz razloga navedenih u članu 247. st. 4. i 5. Zakona, osporenim propisivanjem bez bilo kakvih objektivnih razloga, uskraćen za razloge zbog kojih se ona odbacuje, za razliku od podnosioca vanredne revizije, koja se odbacuje iz razloga navedenih u stavu 1. istog člana Zakona, budući da rješenje kojim se ta  revizija odbacuje mora biti obrazloženo. Davalac inicijative, takođe, ukazuje i na druge razloge koji, po njegovom mišljenju, dovode u pitanje ostvarivanje načela vladavine prava, a ukazuje i na član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) koji, kako navodi, obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje odluke, te predlaže da Sud utvrdi da osporena odredba navedenog zakona nije u saglasnosti s Ustavom.

            U odgovoru na inicijativu, koji je Sudu dostavila Narodna skupština Republike Srpske, navodi se prije svega da je inicijativa neosnovana, te da je u istoj prisutno pogrešno i nepotpuno tumačenje Ustava. Obrazlažući ovakav stav u odgovoru se navodi da je ustavni osnov za donošenje Zakona o parničnom postupku sadržan u tački 10. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske, kojim je zamijenjen član 68. Ustava, te da je zakonodavac, saglasno navedenom ustavnom ovlašćenju, dozvolio reviziju i u slučajevima kada je vrijednost pobijane pravosnažne presude manja od one koja je propisana u članu 237. stav 2. ovog zakona, ali samo ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Međutim, zakonodavac je, kako se dalje navodi u odgovoru, dao mogućnost revizionom sudu da, ukoliko revizija ne sadrži elemente koji je čine dopuštenom u ovom slučaju, istu rješenjem odbaci te da isto bude obrazloženo samo navođenjem odredaba kojima se predviđa odbacivanje takve revizije, s tim da Vrhovni sud, ukoliko smatra da bi to bilo svrsishodno, može da obrazloži razloge zbog kojih je donio takvo rješenje. U odgovoru se, takođe, navodi da je ovakav način propisivanja opravdan i da je u opštem interesu, pa je zakonodavac, cijeneći društveno-ekonomske prilike u kontekstu najšire društvene zajednice, usvojio odgovarajuća zakonska rješenja u ovoj oblasti, koja su u skladu sa, u inicijativi, navedenim odredbama Ustava. Nadalje, u odgovoru se tvrdi da je zakonodavac, donoseći predmetni zakon, ostao u granicama Ustavom zajemčenih ovlašćenja, rukovodeći se razlozima cjelishodnosti i zaštite opšteg interesa pri usvajanju istog, čuvajući njegova temeljna načela. Pored navedenog, osporeni su i navodi davaoca inicijative o povredi člana 10. Ustava, navodeći da se radi o nepotpunom i pogrešnom tumačenju ove ustavne odredbe, te je naglašeno da se predmetna norma odnosi na sve adresate jednako i ravnopravno, ne privilegujući bilo kojeg od njih. Na osnovu izloženog u odgovoru se predlaže da se inicijativa ne prihvati.

            Osporenom odredbom člana 247. stav 6. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) propisano je: "U obrazloženju rješenja iz st. 4. i 5. ovog člana Sud se poziva samo na odredbe navedenih stavova koje predviđaju odbacivanje takve revizije. Ako ocijeni da bi to bilo svrsishodno, Sud će obrazložiti razloge zbog kojih je donio takvo rješenje."

            Ustavom Republike Srpske utvrđeno je: da se ustavno uređenje Republike temelji, između ostalog, na garantovanju i zaštiti ljudskih sloboda i prava u skladu sa međunarodnim standardima i na vladavini prava (član 5. stav 1. al. 1. i 4), da su građani Republike ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, jednaki su pred zakonom i uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo (član 10), da svako ima pravo na jednaku zaštitu svojih prava u postupku pred sudom i drugim državnim organom i organizacijom, te da je svakome zajamčeno pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se rješava o njegovom pravu ili na Zakonom zasnovanom interesu (član 16), da se slobode i prava ostvaruju, a dužnosti ispunjavaju neposredno na osnovu Ustava, osim kada je Ustavom predviđeno da se uslovi za ostvarivanje pojedinih od njih utvrđuju Zakonom, te da se Zakonom može propisati način ostvarivanja pojedinih prava i sloboda samo kada je to neophodno za njihovo ostvarivanje (član 49. st. 1. i 2), da Republika uređuje i obezbjeđuje, pored ostalog, organizaciju, nadležnosti i rad državnih organa (tačka 10. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske, kojim je zamijenjen član 68. Ustava), da Narodna skupština donosi zakone, druge propise i opšte akte (član 70), da se osnivanje, nadležnost, organizacija i postupak pred sudovima utvrđuju Zakonom (član 122) i da Vrhovni sud Republike, kao najviši sud u Republici, obezbjeđuje jedinstvenu primjenu Zakona (član 123).

            Članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda utvrđeno je da svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama, ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu Zakona.

            Pored navedenog, u postupku ocjenjivanja ustavnosti osporenog člana 247. stav 6. Zakona o parničnom postupku Sud je imao  u vidu i odredbe ovog zakona kojima je propisano: član 1. da se ovim zakonom određuju pravila postupka na osnovu kojih osnovni sudovi, okružni sudovi, okružni privredni sudovi, Viši privredni sud i Vrhovni sud Republike Srpske raspravljaju i odlučuju u građanskopravnim sporovima ako posebnim zakonom nije drugačije određeno; član 237. da stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude (stav 1), da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM (stav 2), da u slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvatanje odlučujući o pojedinim predmetima ili na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvatanju koje nije podudarno s tim shvatanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje i presuda drugostepenog suda se zasniva na tom shvatanju, ali bi, uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka zbog promjene u pravnom sistemu, uslovljene novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Evropskog suda za ljudska prava – trebalo da se preispita sudska praksa (stav 3), da u reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba da jasno naznači pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava  koji se na njega odnose, te izloži razloge zbog kojih smatra da je ono važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (stav 4); član 238. da o reviziji odlučuje Vrhovni sud Republike Srpske; član 241. da po reviziji iz člana 237. stav 3. ovog zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo, uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose (stav 2); član 247. da će nedozvoljenu reviziju odbaciti revizijski sud rješenjem, kao i neblagovremenu ili nepotpunu reviziju ako to, u granicama svojih ovlašćenja, nije učinio prvostepeni sud (stav 1), da će reviziju iz člana 237. stav 3. ovog zakona sud rješenjem odbaciti kao nedopuštenu i ako u reviziji ne bude naznačeno pravno pitanje zbog kojeg se podnosi, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, kao i zato što u njoj nisu određeno izloženi razlozi zbog kojih podnosilac smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (stav 4), da će revizijski sud reviziju iz člana 237. stav 3. ovog zakona odbaciti i ako ocijeni da pravno pitanje zbog kojeg je ona izjavljena nije važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (stav 5).

            Polazeći od navedenog Sud je utvrdio da je, saglasno članu 122. Ustava, zakonodavac bio nadležan da uredi postupak pred sudom, što obuhvata i ovlašćenje da propiše pravne lijekove u tom postupku i uslove za njihovo korišćenje, a što dalje podrazumijeva i reviziju kao vanredni pravni lijek i način odlučivanja Vrhovnog suda Republike Srpske po reviziji. Pored toga, Sud je  utvrdio da revizija iz člana 237. stav 3.  navedenog zakona, dakle revizija koja je dozvoljena i u slučajevima  u kojima nije ispunjen uslov imovinskog cenzusa ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ima poseban značaj  budući da na taj način Vrhovni sud, kao najviši sud u Republici, obezbjeđuje jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. S tim u vezi Sud je utvrdio i da iz sadržine osporenog zakonskog rješenja proizlaze dvije različite pravne situacije u kojima revizijski sud ne mora, osim ako to ne smatra svrsishodnim, obrazlagati razloge zbog kojih je donio rješenje kojim odbacuje reviziju iz člana 237. stav 3. Zakona i to prva kada je navedena revizija nepotpuna jer ne ispunjava formalne pretpostavke da bi se o njoj odlučivalo (član 247. stav 4) i druga kada revizija sadrži sve formalne pretpostavke, ali je revizijski sud ocijenio da pravno pitanje zbog kojeg je ona izjavljena nije važno za obezbjeđivanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (član 247. stav 5).

            Imajući u vidu da je Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda integralni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i njenih entiteta, te da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. ove  konvencije uključuje i pravo na obrazloženu sudsku odluku, Sud je ocijenio da osporena odredba člana 247. stav 6. Zakona o parničnom postupku, koju je zakonodavac, kako to proizlazi iz odgovora, propisao zarad efikasnosti i ekonomičnosti postupka, nije u saglasnosti sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, a samim tim ni sa članom 5. stav 1. alineja 1. Ustava prema kome se ustavno uređenje Republike temelji, između ostalog, na garantovanju i zaštiti ljudskih sloboda i prava u skladu sa međunarodnim standardima. 

            Prilikom ovakve ocjene Sud je imao u vidu da pravo na pravično suđenje, pored izričito predviđenih garancija fer postupka kao što su pravo na pristup Sudu, pravo na nezavisan, nepristrasan I Zakonom ustanovljen sud, pravo na pravičnu i javnu raspravu, te pravo na jednakost procesnih sredstava sadrži i garancije koje su nastale kroz praksu Evropskog suda za ljudska prava, koji je, kao element prava na pravično suđenje ustanovio i pravo na obrazloženu sudsku odluku. Naime, prema stavovima Evropskog suda pravo na obrazloženu sudsku odluku podrazumijeva pravo stranke da bude upoznata sa bitnim razlozima i jasno obrazloženim stavovima Suda o činjeničnim i pravnim pitanjima na osnovu kojih je odluka donesena, te ima za cilj zaštitu pojedinca od proizvoljnog (arbitrarnog) presuđivanja. Međutim, koliko će široka biti obaveza Suda da u pisanom obrazloženju svoje odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju uvijek zavisi od posebnih okolnosti svakog pojedinačnog slučaja, ali u svakom slučaju odluka treba da sadrži razloge koji su dovoljni da odgovore na suštinske aspekte činjenične i pravne argumentacije stranaka u sporu. Stoga, po ocjeni Suda, rješenje kojim revizijski sud odbacuje reviziju iz člana 237. stav 3. Zakona iz razloga navedenih u članu 247. st. 4. i 5. Zakona mora biti obrazloženo, odnosno  u njemu moraju biti navedeni razlozi jer  nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga upućuje na proizvoljno sudsko odlučivanje. Samo na taj način, dakle, obrazloženim rješenjem  podnosilac navedene revizije će biti u mogućnosti da se upozna s razlozima zbog kojih revizijski sud njegovu reviziju odbacuje, a posebno kad odbacuje reviziju koja ispunjava sve formalne razloge, ali je ocijenio da pravno pitanje zbog kojeg je ona izjavljena nije važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

            S obzirom na to da osporena odredba Zakona o parničnom postupku nije u saglasnosti s članom 6. stav 1. Evropske konvencije, a samim tim ni s članom 5. stav 1. alineja 1. Ustava, Sud se nije upuštao  u ocjenu osporene zakonske odredbe s odredbama član 5. stav  1. alineja 4, te članova 10, 16. i 123. Ustava na koje  ukazuje davalac inicijative.

            Kako je u toku prethodnog postupka pravno stanje potpuno utvrđeno i prikupljeni podaci pružaju pouzdan osnov za odlučivanje, Sud je, na osnovu člana 40. stav 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske o ustavnosti osporene odredbe Zakona o parničnom postupku odlučio bez donošenja rješenja o pokretanju postupka.

    Na osnovu izloženog Sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

     Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman  i sudije: Milenko Arapović, Amor Bukić,  Zlatko Kulenović, prof. dr Duško Medić, Irena Mojović, prof. dr Marko Rajčević i akademik prof. dr Snežana Savić.