Уставни суд РСОсновни актиСудска праксаНовости и саопштењаПословање
Број предмета: U- / Кључна ријеч:
Година подношења иницијативе: Период окончања поступка: -
Садржани појмови:
 
У поља 'Број предмета' подаци се уносе у формату xxx/yy, гдје је xxx број предмета, а yy година подношења иницијативе.
У поље 'Кључна ријеч' уноси се једна или више ријечи на тренутно изабраном језику и у одговарајућем писму (ћирилица или латиница), како би се пронашле све одлуке које у тексту садрже те ријечи.
Није неопходно попунити сва поља. Кликом на дугме 'Прикажи' добићете све одлуке које задовољавају горње критеријуме.
   ||

       Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 40. stav 5. i člana 60.stav 1. tačka a) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 31. oktobra 2018. godine, d o n i o   j e

 

O D L U K U

 

          Utvrđuje se da član 2. stav 2. u dijelu kojim je propisano: "... koja nije bila propisana tim zakonom." i član 56. stav 2. tačka 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 64/17) nisu u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske.

 

O b r a z l o ž e nj e

 

          Zoran Bulatović i Aleksandar Forca iz Banje Luke dali su Ustavnom sudu Republike Srpske zajedničku inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti odredbi člana 2. stav 2. i člana 56. stav 2. tačka 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 64/17) jer su, po mišljenju davalaca inicijative, nesaglasne sa odredbama članova 20. i 108. stav 1. Ustava Republike Srpske. Kao razlog osporavanja odredbe člana 56. stav 2. tačka 2. Zakonika davaoci inicijative navode da se osporenim propisivanjem dovodi u pitanje, prije svega,  načelo zakonitosti prema kojem je zabranjeno  ne samo  kažnjavanje za djelo koje prije nego što je učinjeno nije bilo predviđeno zakonom kao krivično djelo nego i izricanje kazne koja za to krivično djelo nije bila unaprijed predviđena.  S tim u vezu davaoci inicijative dovode i odredbu člana 2. stav 2. Zakonika, te zaključuju da je osporenim propisivanjem data mogućnost sudu da učiniocu krivičnog djela izrekne kaznu dugotrajnog zatvora a da je nije utvrdio ni za jedno od krivičnih djela u sticaju, pa čak i ako ona nije ni propisana za neko od tih krivičnih djela. Detaljno obrazlažući značaj načela zakonitosti kao jednog od osnovnih načela krivičnog prava, te dovodeći ga u vezu sa odredbom člana 20. Ustava Republike Srpske, kojom je utvrđeno da niko ne može biti kažnjen za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom predviđeno kao kažnjivo djelo, niti mu se može izreći kazna koja za to djelo nije zakonom bila predviđena, kao i sa članom 108. Ustava, prema kojem zakoni, statuti, drugi propisi i opšti akti moraju biti u saglasnosti sa Ustavom, davaoci inicijative tvrde da se osporenim propisivanjem stvara pravna nesigurnost   odnosno omogućava izricanje svih kazni propisanih navedenim zakonikom (kazne dugotrajnog zatvora, kazne zatvora, novčane kazne i zabrane upravljanja motornim vozilom) za svako krivično djelo bez obzira na to da li su one, kao pojedinačne, propisane za konkretna krivična djela. Iz navedenih razloga predlažu da Sud utvrdi da osporene zakonske odredbe nisu u saglasnosti sa Ustavom.

          Narodna skupština Republike Srpske dostavila je odgovor u kome je osporila navode davalaca inicijative o nesaglasnosti osporenih zakonskih rješenja sa članovima 20. i 108. Ustava. S tim u vezi u odgovoru se navodi da je  ustavni osnov za donošenje ovog zakonika sadržan u članu 10. Ustava, te  tač. 5. i 10 Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske, kojim je zamijenjen član 68. Ustava, kao i da se Zakonikom čije su odredbe osporene obezbjeđuje legislativni okvir za ostvarivanje osnovnih sloboda, prava i dužnosti građana. Osporavajući navode davalaca inicijative koji se tiču odredbe člana 2. stav 2. Zakonika, odnosno načela zakonitosti u odgovoru se naglašava da je  ovo načelo, koje zahtijeva da niko ne može biti kažnjen za djelo koje prije nego što je učinjeno zakonom nije bilo propisano kao krivično djelo i za koje nije bila propisana kazna u tom zakonu, dosljedno primijenjeno, te u vezi s tim ukazuju da na isti način, prilikom formulisanja ovog načela, postupaju i druga krivična zakonodavstva, a kao primjer navode Krivični zakonik Srbije, Kazneni zakon Hrvatske i drugih zemalja iz okruženja. U odgovoru su, takođe, detaljno osporeni navodi iz inicijative koji se odnose na odredbu člana 56. stav 2. tačka 2. Zakonika te se, pored ostalog, navodi da se ova zakonska odredba  odnosi samo na posebne situacije sticaja, tj. samo na slučajeve kada se učiniocu istovremeno sudi za više teških krivičnih djela za koja su alternativno propisane kazna zatvora najmanje deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora, kao i da se ne radi o normi imperativnog karakter,a odnosno da sud u svakom konkretnom slučaju cijeni da li će i  kada primijeniti ovo zakonsko rješenje. Uz to, u odgovoru je naglašeno da je zakonodavac, usvajajući navedeni zakonik uzeo u obzir, kao opšti interes, zaštitu osnovnih prava i sloboda čovjeka i drugih osnovnih individualnih i opštih vrijednosti koje su ustanovljene ustavom i međunarodnim pravom, kao i da je samo zakonodavac taj koji može ocjenjivati cjelishodnost zakonskih odredbi prilikom njihovog donošenja.

         Osporenim članom 2. stav 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 64/17) propisano je da niko ne može biti kažnjen za krivično djelo koje, prije nego što je izvršeno, nije bilo zakonom određeno kao krivično djelo, niti mu se moće izreći kazna ili druga krivična sankcija koja nije bila propisana tim zakonom. Prema osporenom članu 56. stav 2. tačka 2. Zakonika, ako je za dva ili više krivičnih djela utvrdio kazne zatvora preko deset godina, sud može izreći jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora koja ne smije dostići zbir pojedinačno utvrđenih kazni zatvora, niti preći najveću mjeru kazne dugotrajnog zatvora.

          U postupku razmatranja navoda iz inicijative Sud je imao  u vidu da je Ustavom Republike Srpske utvrđeno: da se ustavno uređenje Republike temelji, između ostalog, na garantovanju i zaštiti ljudskih sloboda i prava u skladu sa međunarodnim standardima, te vladavini prava (član 5. al. 1. i 4), da niko ne može biti kažnjen za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom predviđeno kao kažnjivo djelo, niti mu se može izreći kazna koja za to djelo nije zakonom bila predviđena (član 20. stav 1), da se prava i slobode zajemčeni ovim ustavom ne mogu oduzeti ni ograničiti (član 48. stav 1), da se slobode i prava ostvaruju, a dužnosti ispunjavaju neposredno na osnovu ustava, osim kada je Ustavom predviđeno da se uslovi za ostvarivanje pojedinih od njih utvrđuju zakonom, te da se zakonom može propisati način ostvarivanja pojedinih prava i sloboda samo kada je to neophodno za njihovo ostvarivanje (član 49. st. 1. i 2), da Republika uređuje i obezbjeđuje, pored ostalih, ostvarivanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda (tačka 5. Amandamana XXXII na Ustav Republike Srpske, kojim je zamijenjen član 68. Ustava),  da zakoni, statuti, drugi propisi i opšti akti moraju biti u saglasnosti sa Ustavom (član 108. stav 1).

          Prilikom razmatranja ustavnosti osporenih zakonskih odredbi Sud je, takođe,  imao u vidu da je Krivičnim zakonikom Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 64/17) propisano: u članu 1. da se krivičnopravne odredbe sadržane u ovom zakoniku zasnivaju na Ustavu Republike Srpske i opštepriznatim načelima i normama međunarodnog prava (stav 1), da je osnovna funkcija krivičnog zakonodavstva Republike Srpske zaštita osnovnih prava i sloboda čovjeka i drugih osnovnih individualnih i opštih vrijednosti koje su ustanovljene ustavom i međunarodnim pravom (stav 2), da se ova zaštita ostvaruje određivanjem koja djela predstavljaju krivična djela, propisivanjem kazni i drugih krivičnih sankcija za ta djela i izricanjem tih sankcija učiniocima krivičnih djela u zakonom utvrđenom postupku (stav 3); u  članu 2. stav 1. da se krivična djela i krivične sankcije propisuju samo zakonom; u članu 41. stav 1. da su krivične sankcije: kazne, alternativne mjere, mjere bezbjednosti i vaspitne mjere; u članu 42. da se učiniocu krivičnog djela mogu izreći sljedeće kazne: kazna dugotrajnog zatvora (tačka 1), kazna zatvora (tačka 2), novčana kazna (tačka 3) i zabrana upravljanja motornim vozilom (tačka 4); u članu 45. da se za najteža krivična djela i najteže oblike teških krivičnih djela učinjenih umišljajno može propisati kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od dvadeset i pet do četrdeset i pet godina, da se kazna dugotrajnog zatvora izriče na pune godine i da se kazna dugotrajnog zatvora ne može propisati kao jedina kazna za određeno krivično djelo (st. 1. i 2); u članu 52. stav 1. da će sud učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove lične prilike i njegovo držanje poslije učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne; u članu 56. stav 1. da će sud, ako je učinilac jednom radnjom ili sa više radnji učinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, prethodno utvrditi kazne za svako od tih djela, pa će na osnovu ocjene svih tih djela u njihovoj ukupnosti i ličnosti učinioca, za sva ta djela izreći jedinstvenu kaznu.

         Polazeći od izloženog Sud je ocijenio da je zakonodavac saglasno navedenom ustavnom ovlašćenju da uređuje ostvarivanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda (tačka 5. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske, kojim je zamijenjen član 68. Ustava)  ovlašćen da Krivičnim zakonikom Republike Srpske uredi sistem krivičnog prava, odnosno odredi krivična djela i  krivične sankcije u cilju zaštite osnovnih prava i sloboda čovjeka i drugih osnovnih inividualnih i opštih vrijednosti koje su ustanovljene ustavom i međunarodnim pravom. Međutim, po ocjeni Suda, navedeno ovlašćenje zakonodavca u uređivanju ovih odnosa mora, prije svega,  biti u skladu sa načelom zakonitosti krivičnih djela i krivičnih sankcija koje je utvrđeno članom 20. Ustava i koje predstavlja ustavnu garanciju prema kojoj se nikome ne može izreći kazna ili druga sankcija koja za to djelo nije bila propisana zakonom. Dakle, ustavnim načelom zakonitosti krivičnog djela i sankcije obezbjeđuje se pravna sigurnost u sudskim postupcima u kojima se pojedincima može izreći sankcija, odnosno sprečava arbitrarnost kao  i moguća zloupotreba  budući da ovo ustavno načelo  kao uslov za izricanje krivične sankcije zahtijeva da djelo bude utvrđeno kao krivično djelo prije nego je učinjeno, te da je kazna za isto bila predviđena prije nego je djelo učinjeno.

         Imajući u vidu, dakle,  da  načelo zakonitosti iz navedenog člana Ustava obuhvata ne samo zabranu kažnjavanja za djelo koje prije nego što je učinjeno nije bilo predviđeno zakonom kao krivično djelo nego i zabranu izricanja kazne koja za to krivično djelo nije bila unaprijed predviđena  Sud je ocijenio da  je osporenim propisivanjem iz člana 2. stav 2. Zakonika u dijelu koji glasi: "... koja nije bila propisana tim zakonom"  zakonodavac odstupio od navedenog načela zakonitosti, odnosno da u navedenom dijelu osporene zakonske odredbe nije dovoljno konkretizovao navedenu  ustavnu garanciju koja  izričito jemči da se ne može izreći kazna koja za to djelo nije zakonom bila predviđena.

         Naime, propisujući osporenom odredbom člana 2. stav 2. Zakonika da niko ne može biti kažnjen za krivično djelo koje, prije nego što je izvršeno, nije bilo zakonom određeno kao krivično djelo, niti mu se može izreći kazna ili druga krivična sankcija koja nije bila propisana tim zakonom, zakonodavac po ocjeni Suda, nije u cijelosti uzeo u obzir navedeno ustavno načelo zakonitosti djela i sankcije utvrđeno članom 20. Ustava, koje zahtijeva ne samo da niko ne može biti kažnjen za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom predviđeno kao krivično djelo, nego i da se nikome ne može izreći kazna koja za to djelo nije zakonom bila predviđena. S obzirom na to da analiza zakonskog rješenja upravo pokazuje da osporeni stav 2. člana 2. Zakonika u dijelu koji glasi: "... koja nije bila propisana tim zakonom", posmatran sa stanovišta zahtjeva koji proizlaze iz načela zakonitosti djela i sankcije, nije formulisan dovoljno jasno i precizno,  odnosno da u navedenom dijelu nije dovoljno konkretizovana navedena  ustavna garancija koja izričito jemči da se ne može izreći kazna koja za to djelo nije zakonom bila predviđena, Sud je utvrdio da osporeno propisivanje u navedenom dijelu nije u saglasnosti ne samo  sa članom 20. Ustava nego ni sa načelom vladavine prava iz člana 5. alineja 4. Ustava, budući da ovo načelo, kao jedno od osnovnih načela svakog demokratskog društva, podrazumijeva i to da norme svakog opšteg pravnog akta budu precizne, određene i predvidive, tako da pojedinac može svoje ponašanje  uskladiti sa njim bez straha da će zbog nejasnih i nepreciznih normi biti uskraćen u ostvarivanju zajemčenih prava ili da će zbog toga snositi određene posljedice. S tim u vezi Sud konstatuje da i Evropski sud za ljudska prava insistira na kvalitetu zakonskih odredaba, a to znači na njihovoj pristupačnosti, jasnoći i predvidljivosti u posljedicama, dakle, da zakonska odredba mora sa dovoljno preciznosti da pruži građaninu mogućnost da prilagodi svoje ponašanje i da, prema okolnostima konkretnog slučaja, u razumnom stepenu predvidi posljedice koje će proizići iz određenog akta. S obzirom na izloženo, po ocjeni Suda, osporenim propisivanjem iz člana 2. stav 2. Zakonika, u navedenom dijelu, dovedeni su u pitanje navedeni standardi koji su morali biti poštovani radi obezbjeđenja ustavnih načela vladavine prava, pravne sigurnosti  i zakonitosti.

          Prilikom razmatranja ustavnosti osporenog člana 56. stav 2. tačka 2.  Zakonika, Sud je, takođe, imao u vidu navedenu odredbu člana 20. stav 2. Ustava koja, između ostalog, govori o kazni koja mora biti propisana za određeno krivično djelo.  Uz to, Sud je imao u vidu da sticaj krivičnih djela, saglasno članu 56. stav 1. Zakonika,  postoji kad učinilac sa jednom ili više radnji učini više krivičnih djela za koja mu nije presuđeno, pa mu se istovremeno sudi u istom krivičnom postupku, donosi jedna presuda i izriče jedinstvena  kazna za sva ta djela, kao i da se odmjeravanje kazne za djela u sticaju vrši na način da se  prvo za svako pojedinačno krivično djelo u sastavu sticaja odmjerava i utvrđuje kazna u granicama zakonom propisane kazne (član 52), a nakon toga se vrši odmjeravanje i izricanje jedinstvene  kazne za sva djela u sticaju po posebnim pravilima (član 56. stav 2). Imajući u vidu da se učiniocu krivičnog djela, saglasno članu 20. Ustava, može izreći samo ona kazna koja je zakonom propisana za to krivično djelo, Sud je ocijenio da se ni pravilima o odmjeravanju kazne za djela u sticaju, na način kako je to propisano osporenim članom 56. stav 2. tačka 2. Zakonika, ne može propisati mogućnost izricanja druge vrste kazne umjesto one koja je propisana za konkretno krivično djelo.

         S obzirom na to da je osporenim zakonskim rješenjem iz člana 56. stav 2. tačka 2. Zakonika propisano da, ako je za dva ili više krivičnih djela utvrdio kazne zatvora preko deset godina, sud može izreći jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora koja ne smije dostići zbir pojedinačno utvrđenih kazni zatvora, niti preći mjeru kazne dugotrajnog zatvora, dakle kaznu dugotrajnog zatvora koja nije bila utvrđena, ni propisana u posebnom dijelu Zakonika, ni za jedno od krivičnih djela u sticaju ‒ Sud je utvrdio da osporeno zakonsko rješenje nije u saglasnosti, prije svega, sa članom 20. Ustava, ali isto tako ni sa članom 108. stav 1. Ustava, prema kojem zakoni, statuti, drugi propisi i optši akti moraju biti u saglasnosti sa Ustavom.

        Cijeneći da je u toku prethodnog postupka pravno stanje potpuno utvrđeno i da prikupljeni podaci pružaju pouzdan osnov za odlučivanje, Sud  je, na osnovu člana 40. stav 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske, u ovom predmetu odluči bez donošenja rješenja o pokretanju postupka.

         Na osnovu izloženog Sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

        Ovu odluku  Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman  i sudije: Milenko Arapović, Vojin Bojanić, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, prof. dr Duško Medić, Irena Mojović, prof. dr Marko Rajčević i akademik prof. dr Snežana Savić.

Broj: U-69/17

31. oktobra 2018. godine 

 

PREDSJEDNIK

USTAVNOG SUDA

Mr Džerard Selman, s.r.

 

 

 

Актуелно
27.3.2024.
IN MEMORIAM - Преминуо је бивши предсједник Уставног суда Републике Српске

27.3.2024.
Саопштење за јавност са 310. сједнице Уставног суда Републике Српске

26.3.2024.
Дневни ред 310. сједнице Уставног суда Републике Српске

15.3.2024.
Извјештај о реализацији плана јавних набавки за 2023. годину

8.3.2024.
Извјештај о раду Уставног суда Републике Српске за 2023. годину

28.2.2024.
Саопштење за јавност са 309. сједнице Уставног суда Републике српске

27.2.2024.
Дневни ред за 309. сједницу Уставног суда Републике Српске

22.2.2024.
Одлука о прихватању јавне набавке услуга чишћења пословних просторија (редовног чишћења и одржавања хигијене) у објекту Уставног суда Републике Срспке

22.2.2024.
О Д Л У К А О ПРИХВАТАЊУ ПОНУДЕ ЗА ЈАВНУ НАБАВКУ УСЛУГА ФИЗИЧКО-ТЕХНИЧКОГ ОБЕЗБЈЕЂЕЊА ОБЈЕКТА

Претраживање


Објашњење: унијети једну или више ријечи, на тренутно изабраном језику и у одговарајућем писму (ћирилица или латиница)
Уставни суд Републике Српске, Драшка Божића 2, 78000 Бањалука, Република Српска, Босна и Xерцеговина
Радно вријеме: 8 до 16 часова (понедјељак – петак). Пријем поднесака у писарници и давање доступних обавјештења: 11 до 14 часова (понедјељак – петак)
 
© 2009-2023. Уставни суд Републике Српске. Сва права задржана. | Политика приватности | Услови коришћења
html>